fbpx
spot_img

Intervju s razlogom: Rajko R. Dvizac

Rajko Dvižac

Kao dečak sanjao je da postane glumac. Na nagovor prijatelja, umesto na Akademiju, otišao je FPN i postao uspešan novinar. Radio je na televiziji,radiju, pisao za preko 50 novina od Beograda, preko Frankfurta do Čikaga i Sidneja. U svet književnosti je ušao još u Osnovnoj školi. Pisao je pesme i priče, pobeđivao da školskim takmičenjima ali i dalje nije odustajao od svog dečačkog sna. Sve dok jednog dana kao gimnazijalac nije upoznao pesnika Miroslava Miku Antića.

-Organizatori su me pozvali da budem gost na promociji Mikine nove knjige „Garavi sokak“. Posle nastupa, Mika me je zagrlio i rekao mi da sam ja njegov naslednik. Odmah su mi ponudili da objavim svoju prvu zbirku pesama. Ja sam bio oduševljen, ponosan ali ni dan danas nije mi jasno zašto te večeri nisam potpisao ponuđeni ugovor. Pogotovo što mi je Mika ponudio pomoć kao početniku – priseća se Rajko R. Dvizac.

  U novinarstvo je ušao na velika vrata. Pravo u I Program Radio-Beograda kod legendarnog Nikole Karaklajića. Tada su se voditelji u radiju pripremali temeljno, polako a Dvizac je bio mlad, buntovan i nestrpljiv. Nije hteo da čeka i posle par meseci promenio je medij i prešao u kultni „Džuboks“. U pisanim medjima se najviše zadržao, pune 4 decenije tek povremeno odlazeći u radio i na tv. O tome koliko je živeo buran život najbolje govori podatak da su mu čak četiri puta nudili da napišu knjigu o njemu?! Za njega su vezane mnoge anegdote. Spomenićemo samo jednu. Za samo jedan tekst u nekadašnjem „Zum Reporteru“ dobio je honorar u iznosu dve plate tadašnjeg direktora TV Beograd!!

Šta se dešavalo sa Vašim aktivnostima u književnosti?

Nastavio sam da se družim sa pesnicima i piscima. I oni su me nagovorili da najzad 1988. objavim svoju prvu zbirku pesama „Poljupci“. Kritike su bile sjajne ali ja sam tad učinio jedan „skandalozan iskorak“. Naime, bile su mi smešne, glupe i dosadne tadašnje reklame za nove knjige. Znate ono, slika knjige, ime izdavača, naziv knjige i ime pisca. Ja sam bio prvi u ondašnjoj Jugoslaviji koji je smislio pravu reklamu. Ona je glasila: „Poljupci“ – knjiga uz koju se ljubi!!!  Išla je na radiju i nekim novinama. Čitaocima se dopalo. „Poljupci“ su te godine bili najprepisivanija knjiga među beogradskim srednjoškolkama. Ali, baš zbog reklame ktiričari Politike i Radio-Beograda su odbili da predstave knjigu jer su tvrdili da je to sramotno što radim sa knjigom. Kritikovati je nisu mogli, pa su je onda jednostavno prećutali. Samo nedelju dana kasnije, u Beograd je došao jedan privatni knjižar iz Splita i otkupio 100 primeraka!!! To se tada dešavalo samo Momi Kaporu. Dva-tri dana kasnije u kulturnom dodatku Radio-Zagreba moja debitantska knjiga je ishvaljena na sva zvona.  Ja, kao beogradski i srpski pisac podržan sam od Zagreba, a prećutan od Beograda?! Zbogom pameti. Tek tada sam shvatio šta znače knjižveni klanovi sa kojima sam i dan danas na ratnoj nozi. U inat sam štampao drugi tiraž i prodao ga za samo 7 dana?! Ni to mi nisu oprostili.

Posle „Poljubaca“ napravili ste dugu pauzu dok se nije pojavio Vaš prvi roman „Boja ljubavi“. Objavljen je tek 1997. godine. Zašto?

Prvo, bio sam jako zauzet novinarskim obavezama. Drugo, mnogo važnije, oko mog rukopisa dešavale su se čudne stvari. Za još neobjavljen roman interesovao se i London i Pariz ali sam ga ipak na kraju na nagovor menadžera Saše Dragića objavio u Beogradu. Saša je imao sjajnu ideju i uz roman je plasiran muzički video-spot. Bili smo prvi koji su tako nešto uradili u Evropi a možda i u svetu.

Šta se dogodilo sa romanom? Da li je ponovio uspeh „Poljubaca“?

Rasprodat je za mesec dana ali ja sam imao dva peha. Moj izdavač se odselio u Beč a zatim, moj menadžer uoči obilaska medija i turneje po bibliotekama me je zamolio da nastavim sam, a da se on vrati na estradu jer ima „novu zvezdu“. Pristao sam, pa čak mu i pomogao u tome iako su mi njegove usluge trebale bar još 2-3 meseca dok ne obiđemo Jugoslaviju.

Da li je napravio tu „novu zvezdu“?

Jeste. Ta zvezda traje i danas a zove se Željko Samardžić! U znak zahvlanosti Željko, zajedno sa Tanjom Banjanin su gostovali na mojoj promociji. To je bilo prvi put da pevači čitaju odlomke iz jedne knjige. A na promociji u Novom Sadu dok je Tanja čitala, Bane Krstić iz „Garavog sokaka“ svirao je pesme „Bitlsa“. Kažu da takve promocije pre i posle mene, niko nikad nije održao.

10298847_781581611875153_4598861530251813062_n

Sa drugim romanom „Utorkom nisam udata“ napravili ste još dužu pauzu.

Tako je valjda suđeno. Desilo se da mi je rukopis „ukraden/nestao“ u vreme kada ga je „Prosveta“ trebala da objavi?!…Tek posle nekoliko godina, prilikom selidbe sam pronašao rukopis, preradio ga, dao mu novi naslov i objavio ga 2014. godine. Roman se trebao pojaviti na Sajmu knjiga ali je kasnio. Ipak je uvršten u konkurenciju za NIN-ov roman godine iako se još nije pojavio u prodaji.

Kako je roman dočekan?

Na nož od književnih klanova. Čak su me i prijatelji prodali za par stotina evra. Nigde nisam mogao da se pojavim ni ja, ni moj roman. Šta su mi sve radili i još uvek rade to je strašno. Računali su me da će me lako potopiti ali nisu računali na neverovatnu podršku žena. Roman je postao neka vrsta ženskog kodeksa slobode, ženske Biblije a Utorak, njihov zaštitni znak. Dešavalo mi se da me žene opkole ne obazirujući se što mi je tu supruga i traže autogram na intimnim mestima, guraju mi novac u džep…Ma, ludilo…Ja sam kao novinar bio plejboj-džentlmen ali ovako nešto nisam doživeo. Moj roman i ja sa njim sam postao sinonim za romantiku. Zato sam i smetao velikim izdavačima jer sam im preoteo publiku. Pokušali su i da me ometu obranjem cena svojih „zvezda“. Iako sam bio 3 puta skuplji, ja sam bio tražen. „Utorkom nisam udata“ u proseku pročita od 10 do 20 ljudi. Ja nemam reklamu, nemam promocije, nemam podršku medija a ipak sam ispred njih.

11696810_1656340951254286_1627635486_n-1

Sam na vrhu?

Baš tako. Potpuno se sam borim. Tražio sam menadžera, sponzora, mecenu, književnog agenta, veliku izdavačku kuću da stane iza mene ali bez uspeha. A onda sam neočekivano dobio ponudu iz Beča od izdavačke kuće Cyberpublishing E-Verlag. Objavili su prvo zbirku priča „Priče jednog romantičara“ a ovih dana izašla je komletna „Romantična trilogija“. Drugo izdanje „Boje ljubavi“ i „Utorkom nisam udata“ i premijerno izdanje mog novog romana, krune romantike „Šta da kažem anđelima“. I u elektronskom i u štampanom izdanju.

10250300_795007380564765_3922452709151372215_n

I šta sada?

Čekam promociju u Beču a posle ćemo videti. Izdavač sa mnom ima velike planove. U januaru bi već počeli sa prevođenjem na nemački i engleski jezik. Moja je želja da sa romantikom osvojim svet. Verujem da to i mogu jer su svi moji romani bazirani na istinitim pričama i namenjeni su ženama koje drže do sebe i muškarcima koji žele da ih razumeju i osvoje na pravi način. Glavni junak svih mojih romana je Ljubav. Ona je poketač svega, razlog našeg postojanja i jedina iskonska vrednost. Novac je prolazan, samo prava ljubav traje beskonačno. Čak i posle smrti…Ko je voleo i bio voljen bez rezerve, zna da sam u pravu.

Dok čekate, pišete li nešto novo ?

U fioci (kompjuteru) mi od 2000. godine stoji špijunski triler „Tajni Mali Grad“ sa elementima proročanstva koji niko u Srbiji neće ili ne sme da objavi?! Govori o pravim „gospodarima iz senke“. Ovo što se danas događa je odavno smišljeno.. A pišem paralaleno dva romana različite tematike ljubavni triler „Argentina je moje ime“ i crnu komediju „Zatvori usta, ubi nas promaja“.

14100520_10157282774755433_2485257061019284347_n

 

 

 

Vaša poruka čitaocima i pratiocima portala Pokazivač.

Život ima četiri godišnja doba. Pazite kako ih i na koga trošite. Tek na kraju puta čovek shvati da je jedino bogatstvo koje može steći u sva četiri godišnja doba svog života su lepe uspomene. Da ima čega da se seća i da je dao i drugima razlog da ga spominju sa osmehom na licu.

 

 

 

 

 

 

 

Zoran Todorović
Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.