Slovih za najistančaniju poznavateljicu
tvojih halucinativnih doimanja.
Kucah gotičkim bilom
u prokušanosti između nezasitnih polemiziranja o ruskim piscima
i usputnog ispijanja lipovog čaja.
Htjedoh istrgnuti i najneznatniju česticu ganuća
koja me vezaše uz tebe,
ali kako bih se otarasila mržnje prema samoj sebi,
ustvari moram posvema svući porculansku kožu uskovitlane ćudi;
što prekriva pročelje neospornih posezanja za otrovima pisanih mučeništava-
jer tamo obitava vjerodostojna anamneza
obostranih koračaja pored jesenje rijeke previranja.
Povjerljivo ti odavah vratolomne prevrate nedaća
što me zadesiše nepripravnu,
uz preduvjet da me tvoje suptilne usne
makar i nehotično, neće iznevjeriti.
Imao si uvid u točan broj mojih ubojitih reinkarnacija
i osluškivao metode kojima bih posezala
za uzburkanim valovima čuvene rijeke Stiks.
Poznavao si empatična utrnuća sulude opsjednutosti prošlošću,
ali ponajčešće bivao zaprepašten
mojim hirovitim izljevima nekonvencionalnosti
spram zabarikadiranih provedbi suzdržanosti.
Potrebna mi je prijemčiva naklonost sveudiljne galaksije
kako bih porekla sve uludo bačene opise;
kojima mlako niječem polovično svaljivanje krivnje
u svezi naše defragmentacije.
Potom je podla smrt
kriomice svratila u podstavu mojih predugih haljina,
vrlo im precizno rasparavši nijeme šavove,
skandalozno ih preobličivši u maglovitu popudbinu otrgnutih munja
što me spališe najsuptilnijom anegdotom nježnosti.
Odrastah zajedno sa prozaičnim varijacijama
sprovođenja nadolazećeg pogreba
na kojemu neću prisustvovati samo iz jednog razloga-
duhovi se, naprosto, ne prikazuju za pojedinih ceremonija.
Netko je u prolazu,
s onu stranu polusna,
potpalio krijes u mojim uplakanim očima
nedefiniranih bojila,
otpuhnuvši mraz sa nabujalih obronaka spominjanja
ikonografije tvojih izražajnih crta profila.
Užasnuto stadoh kao ukopana u crvenkastu glinu stradanja,
sučelice motreći hitac izricanja
oproštajnih fraza;
koji nadalje zapečatiše utisak
nevoljnih kanaliziranja boli
kroz okular bilokativnih percepcija,
brojeći tvoje korake
prema suprotnoj strani (i)relevantnih odlučivanja.
Ako se ipak,
nenadano mimoiđemo na onom mostu
prepunom besciljnih lutanja,
u isti ćemo mah nakloniti glavu
kao iskaz poštovanja,
revno krenuti dalje
svatko ka svojoj kaldrmi jenjavanja-
ususret in memoriamu naših poniranja.
