Lorena Kujek – Ona koja ne može umrijeti

Volim pomicati granice 
bezuvjetne psihičke izdržljivosti
trujući se metamorfoznim katranom
višesatno razmijenjenih cjelova,
za čije sinkronizirane seanse
larve imortalitetnih
i kompletno karmičkih
predodređenja debakla,
prekidaju nevidljivu svezu
bljedunjavo djevojačke ruke
koju si namjeravao isprositi
i prozirnih mnemotehnika
prizivanja duhova požude.

Katkad, za vrijeme
pozlaćene mjesečine,
oslobađam brežuljkastu kosu
što mi platonizirano seže
gotovo do pupčane vrpce,
zarijući krnje zanoktice
između pigmentirano izmrvljene crnice
krvožilnih samoranjavanja
i porušenih stepenica
koje guta nezaustavljivo
plamena stihija
tvoga trećeg preživljavanja.

Zakašnjelim stignućem
na opečeni tlocrt
mladenaštvom pripijenih tjelesa,
izranjenim si rukama
razgrnuo purpurni pepeo
naše kobne zaluđenosti
i ondje zatekao mene
kako ubrzano pokrećem
gumb samodestrukcije.

Ondje, u seciranoj anamnezi
četverostruko prekoračene
doze antihistaminika
manifestno ispijam
posvećeni otrov
neodoljivo miomirisne kože
kojom si me častio
u isprekidanim minutama
memorijalnog delirum tremensa.

Gubim li svijest?

Suočena sa sablasnim kriptodepresijama
laički neutemeljene ljubomore
za koju me obzirno optužuješ,
mjesecima se pouzdavah
u labilnu kulu od karata.

Odbijah progledati
koliko se nataloženog jaza
ekspanzivno sužavalo
u otkucajnom podnožju
podmetnutih turbulencija
drugog pokušaja pomirenja.

Odbačeno prognana
iz zadivljujućih perivoja purgatorija
opsesivno trijumfalne ljubavi,
gmižem preneraženo osupnuta
nepovratom očekivanih ostavljanja.

Naposljetku,
bez imalo stida,
padam zagrobno naga,
pregažena istrunulim teretom
sijedog post mortema
koji se piromanski uvukao
u atome rahitičnih kostiju,
djetinje nezrelo vapeći
za tvojim isječenim dodirima.

Vidiš li što smo prouzrokovali?

Sada, na meridijanu plača,
ražalošćeno krahirana
razdirem turobni svežanj
demonizirane kulminacije prekida,
ali ovog puta umrtvljeno nemrtva-
na spasonosnu besmrtnost prokleta.

 

Lorena Galeta
Lorena Galeta
Lorena Galeta, bivša Vojtić, a djevojački Kujek, rođena је 31. 05. 1996. Odrasla je u Valpovačkoj Satnici. Razvedena je i samohrana majka, a trenutno živi sa kćerima u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila je Оpću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku; smjer upravno pravo (stručni upravni studij). Već dugi niz godina surađuje s brojnim književnim stranicama na kojima redovno plasiraju njezine radove. Najčešće ju objavljuju portali: "Stella", "Očaravanje", "Pokazivač" i "Časopis Kvaka". Postigla jе uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju njenim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano crno - ljubičastim nijansama gotike. Uglavnom je pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, ali nisu joj strane ni: kratke priče, eseji, kritički osvrti, promišljanja i feljtoni. Lektorica je, recenzentica, urednica i spisateljica. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018. - po izboru stranice Pisci i Književnost, i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Nalazi se u 10 različitih stihozbirki i zbornika, čak i izvan RH. Dok nije ugasila sve društvene mreže, njezina je stranica - NA KRILIMA SNOVA, dosegnula 111 000 čitanja! Povukla se iz javnosti, zbog privatnosti i posvećenosti svojoj djeci: Larissi i Melissi. Članica je: „Hrvatskog književnog društva“, „Kulture snova“ i „Antuna Ivanošića“. Iz tiska joj je nedavno izašla deseta zbirka, ali ona već aktivno piše svoju devetnaestu knjigu!