fbpx
spot_img

Milan Pajević: Cigani ne lete u nebo

 

8. aprila je bio svetski dan Roma. Međutim, oni umeju da žive tako da svaki dan bude njihov.
Priča koja sledi objavljena je na ruskom 2011. godine i naći će se u u knjizi ČAROBNA PLATNA koja je u pripremi.

CIGANI NE LETE U NEBO

Čarodejka na srpskom znači vila (treba samo još utvrditi kakva).

Ove zime, u tihom restoranu zatvorenog kompleksa u Svjatogorsku u

Donjeckoj oblasti gde smo se našli ne sasvim slučajno, posle dugog puta i zagrejani dobrim vinom posle obilne večere, u salu u kojoj nije bilo nikoga izuzev nas, ušla je crnokosa devojka sa jarkim prodornim očima.
Proletela mi je misao da je to upravo ta Čarodejka, kojom su me plašili u detinjstvu, koja će, ako ne budem dobar i poslušan, doći i odvesti me sa sobom…

(Tada nisam, ali prevodeći ovaj zapis sa ruskog, pomislio sam kako su me plašili ali i hrabrili lošim i dobrim vilama, dakle devojkama, a nikako vragovima, đavolima i drugim muškim anti i drugim herojima).

Domaćin, koga smo između sebe zvali Atos, jer je našu grupu nazvao po četiri musketara, gde sam ja bio Aramis, mahnuo joj je u znak pozdrava rukom, ćuteći i ona je iza leđa izvukla violinu i uz blagi naklon počela da svira…

Sav umor, melanholija, žudnja, pretvorili su se u čudesnu radost zvuka i to osećanje je raslo kao plima i meni se činilo da me neki veliki talas nosi dalekoj obali…

Bilo nas je četvoro i svaki je sa svojim mislima slušao kako teku ti zvuci, kako se razliva ta čudesna muzika…
I ona je tekla, kao reka, s početka polako, a posle sve brže i kada je Ciganka počela da svira čardaš, ja sam se setio čergi i svoga detinjstva.

Prvu violinu sam video i čuo kako zvuči upravo u rukama Cigana
i zapamtio sam to za ceo život. Tako sam i zavoleo taj instrument. Kada sam bio sasvim mali, crnomanjasti dečak, na moje pitanje:

– A zašto sam ja ovakav? Mama se nekako smejala, a izgledalo je da ipak misli ozbiljno i odgovarala:

11

– Tebe su Cigani ukrali kad sam te rodila i tamo si živeo neko vreme…

– A kako ste me našli?

Ona bi polako slegla ramenima i odgovarala: Sami te vratili…

I bio sam tako srećan što nisam ostao sa Ciganima i dugo sam je grlio, ponekad zalivajući njeno rame suzama.

– A šteta, rekao bi Miško, moj stariji sin, život bi ti bio muzika…

On naravno ne zna, saznaće kad pročita ovu pričicu, da me, nekako odmah po rođenju i sa problemom koji je imala majka, dojila Ciganka koja je ležala u susednoj sobi i nije mogla da sluša moj plač…I nisam mu pričao kako sam u školi sam birao klupu i sedeo sa Cigančetom zato što to niko nije hteo, a meni ga bilo žao i nisam mu rekao da sam filmove Leutari, a posle i Cigani lete u nebo, gledao do iznemoglosti, ali na njegovo pitanje:

– A zašto sam ja tako garav? sam prosto, ozbiljno odgovarao:

– Mene su ukrali Cigani kad sam se rodio I živeo sam sa njima neko

vreme…

A on se naravno smejao i pričao mi razne dogodovštine sa Ciganima po celom svetu.
I nas dvojica čekamo taj trenutak kada će nam mali Milan, njegov sin, a moj unuk, zadati isto pitanje.

A iskreno, ja im veoma zavidim – na slobodi, ljubavi prema životu, muzici, otvorenom prostranstvu i svemu onom veselom po čemu ih pamtim. Naravno da im novo doba velikih migracija nije donelo ništa dobroga, ali ja i dalje verujem u njihove snove i točkove na kojima se kreću njihove čerge… Ovozemaljskim drumovima.

Volim Cigane.

*slika TABOR, Vačagan Narazjan

Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.