Eh, da uhvatim najzad,
nežno zubima, taj tvoj palacavi
(još uvek dvokraki?) jezičak,
pa da se pružim od miline
kao pruga koja krči bespuća,
da se propnem, smućeno i moćno,
do vrha najvišeg baobaba,
sa kog se može nazreti
čak i… Rt dobre nade,
a možda i . . . Antarktik
u diskretnom otapanju!