Okice, lepa glavica, osmeh, eh…samo dobra fasadna boja i solidna genetska mešavina. A u glavi vasione ideja i ne stižem da ih nacrtam, samo se gomilaju, zakrčiće mi protok krvi kroz sivu masu, pa ću da zaspim i da sanjam more. More, a iznad njega mesečina i mir, bonanca, tišina zvezda nadalica i kap prave želje… Eh, leto je moje, sunce me hrani, vrelina me budi, sa vrelinom u sebe upijam samo ljubav. Šta ću, takva sam od prvog daha i ne mogu to da promenim.
Želela sam da ubijem devojčicu u sebi da ne bi gledala sve što će kasnije doživeti telo od perja, ali nisam uspela. Još uvek je tu i probudi se iznenada, pa igra i osmehom osvetli noćno nebo. Neka je, dobro je to. Ne zna ona šta je sve prespavala, ali zna kada treba da sine.
Evo je sluša Aretu Frenclin i igra mi oko glave, peva glasno, ne da mi da razmišljam, kaže mi : „Ne, ne danas, dans ćemo pesmom prizvati kišu. Odmori tu tvoju glavu, promeni malo slamu i mani nađi udobniji krevet. Žuljam se između računa i nekih sastanaka. Ajde sestro, svi će te problem čekati tug de si ih ostavila. Ali ne danas, danas ja preuzimam kormilo I vodim te na more.“
Smeškam se, opet misle da sam poludela, a samo se predajem detetu u sebi i napuštam na trenutak borbu, položam oružje, skupljam srce u dlanove i čekam kišu…