fbpx
spot_img

Olga Tomović: Slobodan pad

01. Novembar

Sunce je ugrejalo od juros. Neverovatno, ljbavi, proleće u novembru. Popila sam kafu, ne javljaš se na talafon, brinem, sleđena sam od straha. Onda zoveš, ništa te ne razumem, jezik ti se lepi za nepca, znam da nisi pio vodu, znam da su ti usta kao šmirgl papir. Pakujem se I krećem odmah. Pre vizite, da budem tu kada dođu. Sve se nadam da će mi reći nešto utešno, nešto pozitivno, a znam da je to nemoguće. I ćutim, vozim se autobusom, guraju me. Telo mi je slomljeno, koža I mišići drže se o koske, ali jaka sam ja. Izguraću do kraja.

Penjem se uz one proklete stepenice I srce mi je u grlu. Usta su mi suva. Ne osećam, gasim se, palim osmeh kako ulazim u hol. Žurim, trčim, a sakmenjena sam, I ugledam te u krevetu. Osmeh mi se širi. Ljubim te, ljubim te u oči, u usta, u čelo.Braniš se, gunđaš, nešto nerazgovetno mrmljaš, a ja znam da sam ti jedino sunce koje vidiš I sijam. Sijam I ako je u meni tama progutala sve ostatke sreće, svu nadu, sve note. Pričam nešto bezveze, govorim ti da te volim, nameštam ti jastuke, podižem te jedva, slab si, neverovatno si slab. Ali, vidim u tvojim očima život, onaj koji pomera granice I znam da imam još vremena.

Polako te vodim na naše skrovito mesto. Kabinet. Pušiš, sporo, jedva, onda mi pružaš cigaretu, gledaš me umorno I pitaš me očima:“Zašto? Zašto mi nije bolje? Šta se ovo dešava?!“, a ja lažem. O kako dobro lažem, guram ti prste u srce, masiram ti srce I ulivam ti u njega svu svoju energiju. Onda te smeštam u krevet, ušuškavam te, tepam ti, čekam da zaspiš. I onda suze, o te proklete, najgorče, ne zbog sebe, zbog tebe svetlosti moja, zbog tvog bola, zbog moje nemoći da te izlečim svojom ljubavlju.

Vraćam se kući, stan je hladan I prazan, tišina boli. Palim mašinu za veš, palm komjuter, sedam na svoje mesto za našim stolom I kukam. Urlam. Nemo. Cepam sunce koje zalazi I bojama kupa moje suze.

02. Novembar

Ustajem, cik je zore, mrak se još bori sa suncem. Otvaram prozore i dišem jesen. Udišem je, a ne osećam je. U kupatilu posmatram svoj odraz u ogledalu. Oči su mi upale i tamne, ostarila sam, smanjila sam se na veličinu svoje nade.

Opet stepenice, opet žurba niz hodnik i usputni sažaljivi pogledi pacijenata i sestara koje već dobro poznajem. Ali, osmeh je tu, za tebe svetlosti. Spavaš, spavaš čudno, komatozno. Plačem, tiho da me niko ne čuje i ne vidi. Znam da si negde između svetova. Znam da ti duža žudi da ostane, ali telo te izdaje.

Sedim ćutke satima. Mazim ti kosu, stežem ti šake, one šake u kojima sam se ponovo rodila i molim se. Ne Bogu, molim se sudbini da te poštedi muka, da odletiš kao ptica. Molim je da i mene poštedi tvoje patnje, jer je ne bih izdržala. Slomila bih se. Nestala bih. Umrla bih.

04.Novembar

Subota je. Sunce prži. Ne mogu, a da ne pomislim da si to ti, o svemogući moj ljubavniče, uredio leto da me mazi umesto tebe, znaš da sam dete sunca, znaš da me mrak lako proguta. Sećam se kako si jesen pretvarao u morske talase, šumu u bajku, sve su ti boje bile u očima, a sve za mene i moju prokletu tugu za svetlom.

Oblačim se, više ni ne očekujem da mi se javiš. Letim uz stepenice, usput nameštam androidni osmeh i spremam telo za bol koji sledi. A ti se osmehuješ, o bože, smeškaš mi se, komentarišeš moje pantalone, tiho, ali razgovetno. Ljubiš me. Dolaze nam prijatelji da te vide, da ti i oni prenesu svoju energiju. Pričaš, smeješ se. Gospode, lepog li dana.

Smeštam predveče tvoje mršavo teo u krevet. Gledaš me, kažeš:“Ostani dok ne zaspim.“, odgovaram, „Naravno, ostaću, ja te nikada neću napustiti.“ To ponavljam dok ti ljubim šake, a ti spavaš ili lebdiš negde gde mene nema.

05. Novembar

Ne sećam se kako sam stigla do bolnice. Imala sam jak osećaj da nešto nije u redu. Nisam te osećala u sebi, a to me je plašilo više od smrti.

U sobi za umiranje ti. Tvoje telo, ne ti. Golo, prevrće se u agoniji bolova. Uzimam te, stežem te, tiho ti izgovaram svoju matru:“Leti anđele moj. Leti, ne osvrći se.“ Ali duša ti je isprepletna sa mojom. Svojom te držim, nesvesna, izbezumljena, stežem te za ovaj život koji je bio naš raj.

Kapam ti špricem morfijum u usta koja više ništa ne osećaju. Guši te. Molim te da gutaš. Ali ni on ne pomaže, pomažu samo moji dodiri koji te smiruju. Ne znam da li si svestan da sam tu, ali tvoje mučeno telo jeste. Ljulam te kao malo dete, osećam kako ti se mišići opuštaju. Ne prestajem, gledam te. Oči su ti prazne, mutne. I molim te, preklinjem te, ne, ne više. Stajem kada mi sestra dodirne rame, govori mi da idem, da ću se srušiti. Noć je. „Ne smem da ga ostavim“, šapućem, a ona me nežno odvaja od njega:“Neće on noćas, neće, spusti malo telo, odmori, živa si.“

Gledam je kao da je rekla nešto što nije istina.

06. Novembar

Kratku noć provela sam u košmarnom snu. U bolnicu sam stigla pre zore. Na licu nemam više osmeha, ni androidno telo neće da me sluša. O, hvala bogu, još se boriš za dah, tu si. Miran si. Nepomičan, ali topao. Više ne govorim ništa naglas, mislima se spajam sa tvojim i mazim te, udvaram ti se, teram te da odletiš, lažem te da ću bez tebe moći, da ću bez tebe živeti, jer sam stena. A nisam, samo sam preplašena devojčica. Samo sam klupče bola. Samo sam eho bivšeg života, onog koji bez tebe nema smisao.

Guram se uz tebe. Slušam kako sa mukom hvataš svaki dah. Dišem za tebe, polažem ti šake na pluća I dišem čist ozon, onaj posle oluje, ubacujem ti ga u ispucala usta poljupcima koje ne osećaš.

07. Novembar

Hodam. Oko mene ljudi, guraju se, kola, sirene. Sivo je. Sunce je umrlo. Stan je pun rodbine, prijatelja, moje I tvoje dece. A ja sam sama, sama sam, jer znam da je kraj. Znam da je naš kraj tu, iza sledećeg uzdaha I prizivam ga. Ne mogu više da podnesem tvoju bol. Prži me, ubada me, nemam više snage ni da sednem, pa stojim. Ljubim te, govorim ti o svetlosti koja te zove, o svim ljudima koji te tamo čekaju, pričam ti bajke o raju koji niko nije video, a zakopavam ti sećanja na onaj naš koji smo živeli.

Noć, tišina, na intenzivnoj nezi čujem samo tvoje teške uzdahe. Onda uzmem stolicu, privučem je krevetu I počnem:“ Ti veliki, tvrdoglavi čoveče. Ti iskro životna, ti moj ljubavniče I učitelju, svetlosti moja, slušaj me sada, prati moj glas. Ne gunđaj, ne opiri se, ljubavi jedina, nema svrhe. Ti umireš. Odlaziš. I ne znam gde ideš, ali znam da će ti biti bolje bez oklopa za dušu. Tvoja duša traži širinu. Moraš da me pustiš. Neka, neka nam duše ostanu isprepletane, mogu ja I bez one polovine koja je I ovako tvoja. Tako ću te uvek imati uz sebe. O ti dečeče, dete moje nevino, anđele moj, ne lutaj po tim lavirintima, zastani I čekj me. Zalutaćeš, ne znam kako ćeš se bez mene snaći. Zastani, sačekaj me, vreme ne postoji tamo gde je duša slobodna. Ne traži me, ne pati, ja te nikada neću napustiti. Naćiću te uvek, jer ću samo pratiti nit svoje duše vezane za tvoju. Leti veliki čoveče. Sve je to prirodno, nastajanje I nestajanje. Idi I ne zaboravi nikada da te volim svuda I uvek.“

08. Novembar

Svitalo je. Hladnoća mi se uvukla u kosti I misli. Počelo je uobičajeno komešanje medicinskog osoblja u jutarnjoj smeni, a na staklu, u odrazu prozorskog okna, lišće se igralo sa vetrom, letelo I vraćalo se. Baš kao I ti. Stajala sam sama na praznoj livadi, sama sa tvojom dušom u svojim nedrma. Podigla sam ti glavu, usnama ti dotakla hladno čelo. Izljubila sam ti šake, gurnula sam ti glavu u naručje I ćutala sam. Slušala sam tvoje poslednje udahe.

Otvorio si oči, stegao si me sa obe ruke I prestao si da dišeš. Samo si stao. Otvorenih očiju punih ljubavi. A ja, ja sam sačekala, upila sam ti poslednji dah, poljupcima sam ti zatvorila oči koje su bile i moje I odletela sam.

09. Novembar

Slušala sam tuđe suze, tugovala sam tuđe tuge. Tešila sam neutešne. Ali nisam shvatila da sam živa. Još sam te čula oko sebe, još sam te mirisala. Još, još, još sam te disala. Neko reče:“Otišao je naš veliki Osvald.“ A ja sam tek onda shvatila da si tamo. Da si me najzad pustio. Da sam sada sama sa polovinom svega u sebi I oko sebe. Da sam sama sa svojim glasom, sama sa svojom tamom I sama sa svojom tišinom.

Gledam kroz prozor, naš park raste, deca se smeju, trče, život je svuda oko mene, a život si ti. Onda sam posadila srce u novu zemlju, valjda će nešto nići.

Olga Tomović
Olga Tomović
Rođena 1969. u Beogradu. Život joj je obeležila muzika i politika, umetnost i realnost, stvaranje i razaranje. Diplomirala je violinu na FMU u Beogradu, a takođe i žurnlistiku na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Beogradu. Pisanjem se bavi od najranijeg detinjstva, a piše kao što svira - srcem, iz srca i čiste emocije. Glavni je urednik i lektor na portalu Konkretno.co.rs, gde objavljuje svoje priče, pesme u prozi i kolumne. Autor je romana „Lav i Ruža“ i zbirke priča „Bajke o bogovima, vukovima i ženama“ , oba u završnim fazama pred objavljivanje.