Nekada je umjetnost bila stvar elite. Umjetnici su imali posebnu cijenu. Bili su majstori koje su si samo najbogatiji mogli priušti. Sirotinju umjetnost nije zanimala, osim ako se slučajno negdje među njima pojavio samonikli talent, a da se to primijetilo…
Razvojem kompjutera iznenada se pojavila gomila karikaturista koji rade portret karikature i taj bum ima svoje ishodište baš u tehnici. Iako to mnogi neće priznati, kompjuterski alati su to što ih je učinilo dobrima. Vidi se to pri pokušaju crtanja rukom, kad su potezi nesigurni, skoro diletantski, a pogađanje sličnosti promašeno. Pojavom AI bit će još više takozvanih portretnih karikaturista, ali tu definitivno padaju u zamku svi koji misle da tehnologija može nadoknaditi oko i ruku.
I opet će najbolji biti ono što i jesu, posebni, a moći će ih platiti samo oni s dubokim džepom, oni koji neće konfekciju.
Mala digresija. Pogledajte danas gramofonske ploče. Prije pedesetak godina bile su popularne, pa su ih pregazili CD-i. Ali nakon nekog vremena gramofoni su se vratili. Sad ljudi znaju razliku između digitalnog i direktnog prijenosa zvuka. Zvuk s gramofonskih ploča se pokazao uhu optimalnim.
Tako će i karikature rađene rukom ostati posebne. Jer, kako reče veliki zaljubljenik u karikaturu, pokojni Austrijanac Werner Mosig, koji je bio alfa i omega izložbi u Feldkirchenu, kad vidi originalnu karikaturu sa svim greškama, tragovima gumice ili korekture, srce mu zaigra jer zna da u rukama drži umjetničko djelo… Trag ruke ostavlja pečat originalnosti i neponovljivosti… I taj trag umjetna inteligencija neće moći kopirati, jedino plagirati, a zna se što je plagijat…
