Nisam muzički stručnjak, ne bavim se muzikom niti teoretski. Nikada nisam svirao ni jedan instrument. Mislim da sam kao mlad znao pjevati iako nisam to smatrao nečim posebnim. Ali oduvijek sam volio muziku.
Slušao i skupljao ploče, kasnije i kasete, CD-e.
Dakle ljubitelj sam muzike koliko to netko može biti kome je dan ispunjen muzikom.
Koji tip muzike volim, često me pitaju oni koji znaju koliko imam CD-a.
Volim sve, bolje bi trebalo pitati što ne volim.
Pa da kažem ne volim rap, turbo-folk, ne volim Ritam & Blues, ne volim komercijalnu muziku i ne slušam je. Volim singer&songwritere, koje smo mi zvali kantautorima, svejedno kojih nacija. Blues, jazz, klasiku. Ali nekako najviše volim rock muziku. Pogotovu onu sedamdesetih.
Ovakva tema zahtjeva pravu studiju, a vjerujem da su muzikofili već sve rekli, a ja ću iz ugla ljubitelja muzike napisati par riječi o onome što o njoj mislim.
Ako pogledamo kako se razvijala od početka rock and rolla do danas, primijetit da je muzika postajala sve popularnija i sve više ljudi ju je slušalo, pa se shodno tome i razvijala. I tehnički i muzički. Ta tehnika je donosila poboljšanje na svim frontovima. Pojavom gramofonskih ploča muzika se mogla slušati kad se želi i gdje se želi.
Nakon akustičnih instrumenata, koji se ne odbacuju, nego se nadopunjavaju s novim električnim, počinje era pravog rocka. Dugokosi mladići stvaraju do tada neviđenu pjesme koje se slobodno mogu usporediti s klasikom.
Bio je to period sedamdesetih. Tadašnji rok je u izvedbi klasičnih instrumenata zvučao kao klasika, što je kasnije nebrojeno puta dokazano, jedino je pjevanje bilo drugačije, surovije, na svoj način originalno i neponovljivo.
Tadašnji muzičari su sjajno koristili prednost električnih gitara, orgulja, mikrofona, oplemenjene akustičnim instrumentima, gitarama, flautama, kongama, puhačkim instrumentima. Ozvučenja i svjetlosni efekti sve su više dolazili do izražaja.
Rekao bih da je to bio najveći skok u razvoju popularne muzike. Nažalost kratko je trajao. Kako se muzika komercijalizirala tako se i transformirala, pa su momci koji su publici nametali ukus svojom originalnošću, postajali ovisni o ukusu publike. Tako je to općenito u umjetnosti.
Muzike je postala tržišna roba i na njoj se moglo dobro zaraditi ali i prilagođavati tržišnim zakonima..
U samim povojima električne muzike nije izgledalo tako da će to odraziti na kvalitetu.
Mladići koji su svirali rock, to uglavnom nisu radili zbog novca. On im često nije značio ništa i nije se uklapao u njihov pogled na svijet.
Ali kad su lešinari u likovima menadžera i izdavača osjetili da na nekome mogu zarađivati ogroman novac, cijedili bi ga kao limun, dok ga potpuno ne iscijede.
Tako su mnogi mladi muzičari nespremni na kompromise ili odustajali od svojih snova, utapali su u alkoholu, lakom životu ili drogi, padali u očajanje, umirali ili se povinovali zakonima tržišta i moćnika. Pa tko izdrži, dok izdrži.
Što je još tragičnije, menadžeri su dirigirali i tržištu i muzičarima, kakva se muzika mora svirati. I tu je kreativni potencijal, definitivno došao u koliziju s onim što je tažilo tržište. Tko nije zadovoljio ukus menadžera je propadao.
Oni su određivali i ono što je dobro i trendove. A kako se na muzici sve bolje zarađivalo i konkurencija je bila sve veća. Pa su menadžeri mogli raditi što žele. Kad je komercijalizacija zavladala tržištem sve se izokrenulo u tom smjeru i kvaliteta i ukus.
I sad dok slušam stare bendove koji nisu imali današnju tehniku, u početku čak ni stereo snimke, (imam nekoliko ploča Beatlesa u mono tehnici), vidim koliko je entuzijazma, talenta i kvalitete uloženo u muziku tog vremena, ali usprkos tome sve je nepovratno nestalo.
Ova današnja muzika i nije muzika, barem ti trendovi koji vladaju svjetskom scenom. Kompjuterski sintetiziran zvuk, trivijalni ritmovi u dum dum stilu, scenski nastupi uz tonu kompjuterskih animacija i svjetlosnih efekata i ljudski glasovi koji samo nadopunjuju tu bezidejnu buku u kojoj ni tekstovi ni glazba više ništa ne znače.
