Ako me pitaš gdje sam,
ne znam šta bih ti rekao
Možda još uvijek razvlačim
korake po blatnjavoj ploštini,
želeć’ da potraju još par života,
da ih ugnijezdim u djetinjstvo,
u mladost, u tek nastali život,
da ih trošim sporo, uporno,
tako da ih stalno ima,
da se nikad ne svrše
u mojim pokretima, u mojim noćima,
da ih ispijam k’o čašu vina,
k’o čašu ljute rakije koju neko stalno dosipa,
želim da mi potraju kao nova košulja,
da ih stalno i iznova oblačim,
kao čiste cipele, uglancane negdje
na ćošku kod starog ciganina
Ako me pitaš gdje sam,
šta da ti kažem, jarane,
razapeo me život na četiri strane
između svega i između svih koje volim,
između svega od čega me je strah,
od čega bježim i skrivam se kukavički
i između onoga ka čemu trčim,
onoga čemu se najviše radujem,
između sijenki i kontura, obrisa,
između zidova i tvrđava, puteva i mostova
ja niti sam rijeka niti sam obala
ni ptica ni nebo, a negdje protičem,
negdje provejavam, smiješim se,
kričem, oponašam samoga sebe,
još uvijek tražeći mjesto i sudbinu,
još uvijek misleći kako je život zajebana tragikomedija
Ako me pitaš kako mi je,
šta bih ti o tome mogao reći,
osim da se tražim u pjesmama,
tražim sebe koga ne poznajem,
a takav se često projavljuje,
tražim pjesme negdje u sebi,
sve ono što nisam ispričao, a hoću, i moram
Dobro mi je, eto, srećan sam čovjek,
stvarno jesam, ali ipak bih malo vrištao
malo bih dijelio šamare i sebi i drugima,
onako, da se probudimo, da se sjetimo ko smo
Dobro mi je, majke mi, srećan sam čovjek
smijem se i pjevam, voljen i volim,
ali me nešto probada ispod srca,
neki oštri mačevi, oštri andžari
i ne pitaj me zašto krvarim, jer
rane ovog svijeta nisu tuđe, moje su
pripadaju meni i svima vama
ali ja neću da ih zacjeljujem ni sebi ni drugima
hoću da ih pretočimu stihove, u riječi,
pa nek’ bole samo u mislima
samo u sjećanju, negdje, bilo gdje,
kao trag samo, i kao opomena
kao uspomena, kao davno i prošlo
Ako me pitaš gdje sam,
evo i dalje ne znam šta bih ti rekao
Spuštam se ulicama niz grad
kao kišnica niz potoke, kao vjetar niz doline
kao sjene niz zidove, preko uglova,
kao škrti zraci svjetlosti i mjesečine
uranjam, zavlačim se, provlačim kroz pukotine
upija me zemlja, odnosi me jutro,
zaboravlja me noć, i dani me ne pamte
i ja sve manje pamtim njih, zajedno nestajemo
sve smo manje važni, a sve nužniji
Oblačim gomilu tuđih pogleda,
pokušavam da ih razumijem, da ih objasnim
šta znače, šta predstavljaju, šta žele
kuda su pošli ljudi za svojim koracima,
kuda sam ja pošao za nepoznatim
Eto, tako, ovdje sam, i nigdje me nema
pokušavam da saberem fragmente
u jednu cjelinu, pokušavam da dohvatim
krajeve svojih završetaka, pokušavam
da dokučim sopstvene krajnosti,
da se još malo razvučem, kao trenutak
koji čovjek želi da traje makar malo duže,
Ali, nije ni važno gdje sam, na kraju
važno je kome i čemu sam posvetio postojanje
Vidimo se…
