U podnožju mojih slabosti
Glas razuma ambiciozno tinja k’o plamen,
Al’ slabašan i nejak da osvijetli
Prostorije zamagljene strahovima.
Bijes silom pripitomljava metamorfozu,
San nit’ na oči, nit’ želi ostati u krevetu.
Gorčina mjesto sijenke prati me,
Srce k’o nož hladno,
Samo bih šaku strasti i slobode,
Dok još nije kasno, dok nije uzaludno.
Istodobno pozdravljam poraz,
I pružam pobjedi ruku,
I slatko i slano,
Sve se, u svrhu ničega, udružilo,
I noć i dan.
Znam da utopija je
Što iz podnožja zavodim
Kalemegdan…
