fbpx
spot_img

Stefan Simić: ***

Stefan Simić

Treba čovek da se vrati na sva ona mesta gde je najviše patio. Ne da bi se vratila bol, nego da bi osetio radost zato što je pobedio.

Ljudi zaboravljaju svoje pobede.

Stalno hoće još, još, još, a to je pogrešno.

Kada čoveku dobro ide zaboravi kako mu je bilo do skoro, i obrnuto.

Ne treba tako.

Ali ti momenti kada smo crkvali, oni nose prosvetljenje, i onu vatru kojom sada zračimo.

Kada je stalno sve u harmoniji potroše se baterije, i okidači, i zaboravi se onaj očajnički jecaj. Ona glad za slobodom i potreba da se iskoči iz svoje kože.

Ja volim taj jecaj, i stalno mu se vraćam. Ali ne da bih ponovo patio nego da bih se podsetio svega što sam proživeo, svih onih otrova koje sam morao da progutam, i da bih iz toga izvlačio emocije za pisanje i život.

Do pre nekoliko godina nije mi išlo ništa od ruke, koristio sam pisanje samo da bih se sastavio. Sada pišem da bih sastavljao druge, deo po deo.

Verujem u preobražaj ličnosti, pravi, suštinski, kada se iz dana u dan pobeđuju strahovi, kao smrtni neprijatelji koji ti isisavaju krv, i kada čovek prodiše i propeva. Poput deteta. Dete prvo počinje sa pesmom, a tek onda uči reči.

Tako i čovek treba da propeva, krikne, oslobodi onaj užas potisnutog koji drži u sebi…

Vrhunac slobode je kada osećaš sebe u potpunosti, svoj glas, svoje telo, svoja osećanja.

Kada si u stanju da zaurlaš pred svima i kažeš – ja sam slobodan, i ne možete mi ništa…

Kada znaš šta želiš, i šta ne želiš, i kada celim svojim bićem radiš na tome, znači da si ličnost…

Zato se treba vratiti starom bolu, ne da bi ponovo bolelo, nego da bi ponovo radovalo kada čovek osetu tu energiju kada ga je pobedio, i kada se odlepio od svega toga.

Nema sreće bez nesreće, samo onaj ko je spoznao pravu nesreću može istinski da poštuje ono što ima…

Meni je te nesreće dosta, ali sam joj zahvalan kao retko čemu jer mi je ukazala na pravu vrednost svega.

Stefan Simić
Stefan Simić
Rođen 1989. godine u Paraćinu. Studira Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Svoju prvu knjigu „Pustite nas“ objavio je 2012. godine, a knjigu „Odjeci ljudskog“ 2013. i 2014. (drugo dopunjeno izdanje). Specifičnim stilom pisanja i otvorenim načinom izražavanja na nastupima privukao je pažnju u Srbiji i zemljama ex-yu.