fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Sanjar

Prestani da me voliš toliko,
Staće mi srce od nežne plime,
Jer mene nije voleo niko
Kao što voliš i želiš ti me.

Čim usnu takneš, usna gori,
Kao da požar ludi plamti.
Hajde poljubi, svemir otvori,
Da ima srce koga da pamti.

Lepo te molim, ne znam da volim,
Beži od mene još noći ove.
Ne budi klinka, spašće ti šminka,
Jer ja sam sanjar što troši snove.

Prestani da me voliš toliko
Idi od mene, ja nisam čudo.
Jer mene nije voleo niko
Kao ti strasno, kao ti ludo.

Čim priđeš blizu, tonem u krizu,
Kao da nebo u ponor pada.
Hajde, ne boli, ljubi i voli.
Sutra je kasno, postoji sada.

Lepo te molim, ne znam da volim,
Beži od mene još noći ove.
Ne budi klinka, spašće ti šminka,
Jer ja sam sanjar što troši snove.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.