fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Ulog ljubavi

Foto: Ivana Todorović

Mi smo sve uspeli ćutnjom doreći
U času kad nam se ruke spletu
U ljubavni čvor i kad drhteći
Osećamo toplinu jedno drugog.
Bolno li je kad moramo
Preko praga preći u tamu
Opraštajući se, dok se oči piju
Žedne i dok prosipaju setu
Ko iglice usamljeni bor.
Preživećemo opet odsustvo
Do novog dana, makar ranjivi
I gubavi, nadajući se
Lepšem susretu.
Suviše je velik ulog
Naše ljubavi
Da bi smo stali.
A do tada, neka nas nosi
Oblak sanjivi i kaže
Sve što smo prećutali.

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.