On je stanovao negdje u Moćevcu,
U nekoj memljivoj i trošnoj sobi
I radio naporno za nisku dnevnicu
Dopuštajući životu da ga drobi.
Uz svaku svoju riječ bi pridodavao
Nama dobro poznato i čuveno ,, LE ,“
Strpljivo je svom snagom gurao
Izlokanom cestom prepune civare.
Ruke su njegove kad ih ispruži
Nalikovale često hrastovoj kori,
A ljetnji dan se mnogo izduži –
Mjesto da miluje sunce ga gori.
A onda bi umjesto da se odmara
Sa dječacima veselo gađao klikere
Pa smjehom tako umor zavara
I trešnje krišom sa njima bere.
Odjednom više ga nismo viđali,
Razne su priče kolale gradom
Da su ga modri horizonti zvali
I da je otišao za svojom nadom.
