Zažmurim da trenuci ostanu mi vječnost,
još topli od sjećanja, mirisa tvog tijela,
da uđem u tvojih očiju svjetlost
i ostanem zauvijek u tebi bih htjela,
ali previše sam daleko – mene nigdje nema.
Ne uspavam se u isprekidanosti daha,
željom da osjetim tvoje milovanje mojih leđa,
obuzme me strast, vrela, odveć plaha,
jednim pogledom rušim sve,
mene i moja haljina tugom vrijeđa.
Gluhoća, krotka k’o plašljiva srna,
uvije se oko raširenih ruku,
pokupi sva ona meni data zrna.
Kako sam k’o ruža cvjetati znala,
sada sam golet – nema ni trna.
Gledam kako, k’o dijete išibano, ćutim,
upijam svaku crtu, boru sa djetinjeg lica.
Da li još na čelu, k’o znoj, ti se slivam?
Ja sam ona što žulja ti mir, čvor , kamenčić
etiketa i jedna džepna sitnica.
11. 8. 2026. – Gračanica
