Nedostaju mi, tamo neke daljine,
gdje vjetar i sunce igraju usklađen ples.
Nedostaje mi da spakujem kofer,
Ponesem malu džepnu kartu, zažmurim
i prstom odaberem gdje ću letjeti.
Nedostaju mi ljudi koje ću tek upoznati
koji se neće čuditi što pijem kafu bez šećera
Volim kišu, i citiram neponovljivog Disa.
Oni me neće smatrati samo jednim od buntovnika
i vječitih sanjara, kada počnem pjevušiti „November rain“.
Neće se smijati što ne jedem sladoled
Što volim da plivam noću, kad je more mirno
i slušam zvuk gitare, uličnog svirača.
Nedostaje mi vremena, da ja budem ja
da temperom na kamenu oslikavam život
i pišem pjesme o rijetkim prijateljima
koje sretoh dok sam trazila sebe.
Nedostaje mi da se smijem glasno, pomalo ludo
Da se ne bih ugusila u trivijalnosti običnih dana.
Nedstaju mi tamo neke daljine…
Dajana Aleksić
i dani koje snivam kad zažmurim.
