23. Avgusta 2019. | 04:36
Početna / Mesečina / Priča o jednom Strahu (dio treći)

Priča o jednom Strahu (dio treći)

Više ili manje spretno, započelo je hvatanje pozicija iz kojih ćemo ovu malu predstavicu privesti kraju. Strah daje posljednje upute. Bunt. Ovo je, čini mi se, još jedna u nizu predstava u kojoj igram ulogu koja mi nikako ne pristaje. Ipak, moj je suputnik siguran kako ću i ovaj put ostati toliko profesionalna i odigrati je do kraja. Kao i mnogo puta do sada, po već ustaljenom obrascu. Godinama hodam po toj jednosmjernoj cesti koju mi je Strah predstavio kao jedini mogući put. Možda, ako barem jednom probam kročiti u ono šipražje kraj puta, mogu pronaći i neku drugu cestu, drugi put? Možda. Možda je došao trenutak u kojemu bih sve ovo što me on naučio mogla okrenuti u svoju korist? Postati zvijezda večeri. Možda je došlo vrijeme za malo improvizacije koju Strah, čini mi se, nikako ne očekuje.
Intendant s druge strane zastora najavljuje posljednji čin i stisak onih ruku postaje sve slabiji. Smiješno, zaklela bih se da je glas tog intendanta glas samog Straha, ali preglasno je bilo njegovo disanje za mojim vratom. Uspijeva, barem za sada, u svojoj namjeri da me zaplaši, ali misao o improvizaciji ne napušta me.
Zastor se podiže. Lagani naklon prema krvoločnoj publici. Strah se smiješi jer, čini se, započinjem upravo onako kako je on to zamislio. Ruke nam se razdvajaju u polutami pozornice i odjednom se nađem stojeći u sjeni i gledajući scenarije u kojima bih morala imati glavnu ulogu.
Bit će u redu. Mora.
Pokušavam samu sebe uvjeriti kako ću, jednog dana, uspjeti prihvatiti činjenicu da možda jednostavno nisam rođena za glavne uloge. U tom trenutku ponovno mi doleti misao o improvizaciji.
Što ako…probam?
Ne. Mogla bih izgubiti sve.
Možda bih, s druge strane, mogla dobiti ono priznanje koje samoj sebi dugujem već toliko dugo vremena. Promijeniti nešto u ovom životu koji sam svela na prihvaćanje usputno upućenih osmijeha praveći se kako su dovoljni. Baš u tom trenutku, jedan takav doleti s drugog kraja pozornice. On mi se smiješi i pruža ruku. To je to. Trenutak izlaska iz sjene. Sve je u mojim rukama.
Hoću li biti dovoljno snažna?
U trenutku u kojem Strah tako snažno puhne za moj vrat, pružam ruku. Svjetla se pale i ispred sebe vidim čovjeka koji je u mnogome sličan meni. Njegovo, sve češće osvrtanje po pozornici, dovodi me do zaključka kako nisam jedina kome Strah dahće za vratom. Drži mi ruku čvrsto.
Svjetlo tako jako udara u moju glavu da za trenutak puštam njegovu ruku ne bih li protrljala oči. Sada jasnije vidim. Njegove se nesigurne oči svom snagom žele sakriti iza tog predivnog osmijeha. Pokušava sebe uvjeriti da je u redu. Da predstava teče po protokolu. Da će, ukoliko se drži tog protokola, biti siguran.
Zaledio se. Gotovo sam sigurna kako je zaboravio tekst. Isto sam tako sigurna kako kod njega improvizacija ne dolazi u obzir. Još liječi rane od prethodne predstave koja je podbacila. U kojoj je jedan jedini put improvizirao. Nije prošlo.
Da. Sada jasnije vidim. Pruža mi svoje ruke, a ne vidi kako nikada neće pobijediti Strah. Čvrsto drži ne samo moju, već i ruku one osobe koja je još u mračnom dijelu pozornice. Ne shvaća. Ne shvaća kako ga niti jedna ruka neće spasiti od njega samog. Od onog Straha koji je iz mog, polako prešao u njegov tabor.
Publika je zbunjena. Gledaju me s blagim podsmijehom. Znam, sigurni su kako ću i ovaj put podbaciti. Na sekundu i sama pomislim to. Njegova me ruka povlači snažno i počinjem shvaćati kako u ovom fijasku od predstave mogu spasiti samo jedno od nas dvoje. S obzirom na protokole u mom životu, to bi bio on. S obzirom na protokole u predstavi, to bi bio on.
Pogled mi odvlači odraz u zrcalu koje se, sasvim slučajno našlo na sceni. Puštam mu ruku. Opipam lice. Uštipnem se za ruku. Tupa bol daje mi do znanja kako još uvijek osjećam. Ponovno držim njegovu ruku. Uštipnem je, ali on… kao da ne osjeća. Njegove su rane toliko duboke da od njih niti ne osjeti tu ruku koja ga drži. Da. Sada znam. S obzirom na protokole u njegovu životu, spasio bi sebe. To je ta razlika u kilometrima među nama.
Nema veze. I tupa je bol bolja nego nikakva. Molim se da završi ova predstava dok još iole osjećam. Ponovno gledam odraz u zrcalu. Ono što vidim, nikako nije ono što jesam. Razlog zbog kojeg se ne pronalazim u svemu ovome nije u tekstu koji je Strah izmijenio. Niti u njegovoj ruci koja me, kao mahnita, vuče da ga spasim. Dopustila sam Strahu da me pretvori u plašljivicu, glumicu koja pristaje na drugorazredne uloge. Osobu koja se prodaje za osmijeh. U ogledalu vidim ženu koja me sada snažno kori zbog prihvaćene uloge. Ženu koja je već iznemogla od udaraca, ali i dalje stoji uspravne glave. Pomalo je tužna zbog uloge kakvu sada igram. Gledam tu ženu u zrcalu. Pa gledam njega. Uspoređujem njihove rane. Usuđujem se primijetiti kako su jednake dubine, a ipak…tako različite. Ne, nisam na ovoj pozornici kako bih sudila o njegovim ranama. Ipak, shvaćam kako nisam tu ni da ih zaliječim. Ne mogu pristati ni na što manje od onog što zaslužujem. A to zasigurno nije uloga drugorazredne glumice koja se smiješi i pristaje na sve što drugi žele. Dovoljno sam dugo željela druge izliječiti. Rane ove žene koja me pozdravlja iz zrcala ne smiju biti uzalud. A ja moram prestati pokazivati drugima koliko vrijedim kao glumica. Moram to jednostavno biti. Ne mogu uporno tapkati u mraku i pokazivati ljudima ono što nikada neće moći vidjeti. Kad bi barem…kad bi barem mogli vidjeti svijet kroz moje oči.
Da. Vrijeme je za improvizaciju. Vrijeme je da pustim onu ruku koja drži moju i još koju u strahu od sebe. Od straha pred potpunim slomom. Da. Tupa je bol bolja nego ikakva. Strah me pokušava zadržati na pozornici, ali moje kretnje više nisu u njegovoj moći. Sad hodam sama. Bez ičije prisutnosti. Žena u ogledalu upućuje mi usputni osmijeh s kojim ću, ovaj put, rado koračati u životu. Vrijeme je za neku novu ulogu. Ulogu u kojoj me neće biti sram nasmijati se natrag onoj ženi u ogledalu. Ulogu u koju ću ući bez Straha u svom životu. Njega pak ostavljam tebi, bit će ti vjeran drug. Pomalo je revoltiran mojim naglim odlaskom sa pozornice, pa tjera intendante na spuštanje zastora. Umjesto naklona, okrećem leđa publici. Pozdravljaju me pljeskom i ja im se bacam u naručje. Sigurna sam kako će u toj gužvi netko, prije ili kasnije stati na moju ruku, ali…žena u ogledalu pokazuje mi kako je u redu. Proć će. Tupa je bol bolja nego nikakva.index
Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Barbara Alvađ

Barbara Alvađ
Studentica sam 2. godine diplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Rođena sam 2.7.1991. Pisanjem se bavim već nekoliko godina. Zahvaljujući borbi sa svojom emotivnošću, zaljubila sam se u pisanje i jednostavno tražim priliku da se moje riječi čuju i dalje. Ne kako bi dobila potvrdu da one nešto znače, jer meni znače neizmjerno, već kako bi se uvjerila mogu li njima doprijeti do drugih ljudi.