fbpx
spot_img

Šetačica

Foto: Jovana Kuzmanović
Foto: Jovana Kuzmanović

Stavi na usnu osmeh najširi
I prođi ulicom ko nekad što si,
Kad mesec stidljivo ko ja izviri,
Rumen od mašne u tvojoj kosi.

A onda kreni laganim hodom
Sa kriškom hleba u mekoj ruci,
U košulji vezenoj tananim bodom
pa mi uzdah dugi izvuci.

Korak po korak pođi smelo
Nek zašume jasike za lepotom,
Pa upali svice ko moje telo
I nasmej mi se malčice potom.

Zanjiši nebo svojom kikom
Da poleti polen iz svake vreže,
Al nemoj odati nikad i nikom
Tajnu koja nas oduvek veže.

Stopu po stopu hrabro stupi
Ko moja sena koja te prati,
Dok sunce zadnje zrake kupi
Da mi te nežno sećanje vrati.

Kreni ko nekad ka staroj školi
Da dan za tobom sasvim posivi
A ako me nešto iznutra zaboli
Znaću da naša ljubav još živi.

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.