fbpx
spot_img

Boris Petrović: Put straha i spasenja

Miran u nježan san usnule djevojke prekide škripa vagona i starih šina, čiji je zvuk bio jak i prodoran. Skoro će zora. Voz se, nakon dužeg vremena, zaustavlja na jednoj od usputnih stanica. Djevojka pogleda oko sebe, u drugom uglu putničkog vagona drijemala je sredovječna žena, čvrsto držeći pletenu korpu u rukama. Pored nje, na sjedištu, skupio se dječak, spava. Zvuk zaustavljanja voza, škripa i graja ispred, nije uspjela prodrijeti u dječiji svijet, okovan snom i bezbrižnošću. Djevojka pomjeri svilenu zavjesu i proviri kroz prozor. Noć je, hladno. Bezbroj bijelih pahuljica silazilo je sa neba, to putovanje bilo je dugo, neizvjesno i strasno. Njihova avantura bila je razigrana, sve dok vesele, bijele čestice ne bi dotakle tlo i tamo se priljubile uz bezbroj prethodnika, koji su se već udomaćili i pripremili im mekan i udoban oslonac. Gledajući ih tako šarene, rasplesane i vesele, Danica pogleda i ispred stanice. Mnogo ljudi je ulazilo i izlazilo. Kao košnica – pomisli u sebi, pa se blago osmijehnu. Duži pregled sprečavala je jačina staničnog reflektora, koji je svoj snop svjetlosti usmjerio, upravo, prema njenom prozoru, ili joj se barem tako činilo. Navlači zavjesu, zatvara oči. Nježna, ljupka i mila, Danica. Kćerka bogatog trgovca, koja se nakon dužeg vremena vraćala u svoje selo. Dugo je učila školu u velikom gradu. Otišla je sa željom da bude korisnija ocu, prijateljima i svojoj varoši, otišla je sanjajući da postane doktorica. Kući se vraćala skoro ispunjenog sna, njena doktorska diploma bila je sve bliže. Velikog srca i ništa manjeg znanja žudila je za kućom, djevojačkim radostima i voljenim ocem. Ali, najviše od svega, voljela je osjećaj koji bi je najviše ispunjavao, osjećaj potrebnosti drugima, željela je pomoći svima kojima je pomoć potrebna. Bila je kadra sve ljudske patnje ovog svijeta ispraviti na svojim malim, nježnim leđima.Imala je dugu crnu kosu, pri krajevima blago uvijenu, velike plave oči i guste trepavice; njenu ljepotu naglašavale su rumene jagodice a pune crvene usne kao da su bile posute zrelim trešnjama. Danicu su ispunjavale male stvari, radovala se sitnicama, osmijesima, cvrkutu ptica i veselim ljudima. Skromna, vrijedna i lijepa, bila je pravo oličenje ljudske dobrote.
Tiho i bešumno uzdahnu. Bila je već, poprilično, umorna. Željela je što prije izaći iz voza, imala je problem sa mučninom od vožnje. Ali, na početku putovanja preplavio ju je neki čudan osjećaj jeze i straha. Utjehu i smirenje donosili su dijete i žena. Ponovo ih pogleda, onako snene, bezbrižne, pa joj bi nekako lakše. Nakon nekog vremena, voz krenu, ponovo isti zvuk, buka i zahukta se… Ustaljenim pravilom ubrza i krenu sa stanice ka sljedećim odredištima, u zagrljaj novim gradovima. Ponovo sklopi oči, želeći pronaći mir i utonuti u san, prepustivši se, ne baš tako udobnoj, vožnji osrednjeg voza, skoro da je uspjela u svojoj namjeri. Zvuk voza, svjetla duž pruge i krupno disanje gospođe iz vagona bilo je sve dalje i dalje…
Usnula je oca, on i ona, srećni, u nekom veselju, zajedno hodaju ulicom, vidjela je i pokojnu majku, u bijelom, svečanu i nasmijanu, a otac joj poklanja jabuku i tiho odoše od nje…
U tom momentu osjeti jak udarac, škripu voza i tresak. Varničilo je na sve stane. Za čas se nađe na podu, stvari su bile svuda oko njih. Ženi ispade korpa iz ruku, te se polomi na tlu, jabuke, koje su bile u pletenoj korpi, našle su se na podu. Dječak preplašeno poče plakati, a ogrebotina na njegovom licu svjedočila je o jakom udaru o pod. Danica, sama zbunjena, uze dječaka i podignu ga na sjedište, primijeti i ranu na koljenu, pa otrgnu komad svoje majice i zaveza mu oko rane. Dječak se umiri i prestade plakati. Žena uplašeno pogleda u Danicu. Šta se dešava, šta je ovo pobogu, upita uplašeno. Ne znam, ali nije ovo dobro, u jednom dahu izgovori djevojka. Dozivanje, uzvici i krici, zamijenili su prijašnji mir i bezbrižno putovanje. Miris dima bio je prisutan u vazduhu, otežavao disanje i stvarao strašan osjećaj… Ženski glas uporno je dozivao muško ime:
Mitre!!!, grmilo je vozom…
Mitre!!!, odjekivalo je glasno…
Mitre!, bilo je skoro nečujno…
Mitre., više se nije čulo…
Osluškujući zov očajne žene, Danica shvati da njoj nije ništa, da ih vani ima mnogo kojima treba pomoći. Bila je svjesna da mora izaći iz malog kupea. Brzo otvori prozor i oštar vazduh uđe u mali, zadimljeni prostor i sasiječe dah prisutnima. Kada je bila sigurna da su dijete i žena dobro, odluči da izađe. Jako trgnu vratima, ali bila su zaglavljena. Danicu preplavi strah, ali ne dozvoli da to neko primijeti. Okrenu se ženi i djetetu i skoro sa smiješkom reče: Sve je u redu. Lupnu par puta jače o vrata i ona se otvoriše. Istrči na hodnik, ali ništa nije vidjela, ljudi su trčali tamo-amo. Dim je sukljao i jedan čovjek je vikao kako svi moraju izaći, kako je opasno. Danica je samo nijemo posmatrala, uplašena i ukopana. Vidjela je starce, žene, djecu. Vidjela je strah i užas u njihovim očima. I dalje nepomična, i dalje nijema. Kroz graju prodire jedna rečenica: Voz je sletio sa šina, ima povrijeđenih…. U stvarnost je vrati rečenica, koja je kao šamar, udari u svijest: Ima li ovdje kakav doktor, prolomi se vozom. Imam ja, bojažljivo reče, ja, ja sam ljekar, jače nastavi. Molim vas, ovuda, reče čovjek, a ljudi joj se počeše pomijerati sa puta, praveći joj usku stazu do njega. Pogledi puni nade i očekivanja slivali su se niz nju. Hodala je hitro, visoko uzdignute glave, pokušavala se sabrati, ali se nije sjetila nijedne lekcije koja bi je spremila za ovakav slučaj. Na um joj dođe bezbroj debelih knjiga, iznad kojih je provela mnogo besanih noći. U stvarnost je vrati dječak, uhvati je za ruku i kroz suze reče: Moj brat, on je bolestan, pao je kada je voz stao, puno ga boli ruka, molim vas pomozite mu… Ona se sagnu, poljubi ga u čelo i stegnutog grla izusti: Obećavam… Dok je prolazila do vrata, iza kojih je bio smješten povrijeđeni dječak, sjećala se svih knjiga, bezbroj lekcija i pregršt vježbi, koje je prošla. Ali ova, ova je bila, možda, najvažnija, ako ovu položi – položila je sve. Ispred vrata bilo je mnogo ljudi, pomjeriše se i ustupiše prolaz mladoj doktorici. Brzim koracima uđe u malu kabinu.
Na podu bila je postavljena spužva, a na njoj je ležao dječak. Plakao je i ponavljao riječ: Boli. Ona mu priđe i pregleda ga. Njegova ruka je bila slomljena, ali bio je i izudaran od pada, a i modrice su počele da se prikazuju. Pronađe usku letvicu, te mu, uz njegovo grčenje na licu, privi uz ruku, ispravi i položi je pored njega. Imao je i par povreda koje je očistila i zavila. Njena haljina bila je natopljena krvlju i suzama uplašenog dječaka, čiji su jecaji razdirali svako srce koje se nađe u kupeu. Nedugo poslije toga, dječak se nalazio u Daničinom krilu, pokušavala ga je umiriti dok ne stigne pomoć, to joj je dobro polazilo za rukom. Nedugo zatim, stigli su bolničari, a sa njima i dječakov djed.
Kada je vidjela ko se pojavio na vratima, povila je glavu i neopaženo se pokušala izvući iz gužve. Hitro djedovo oko ništa ne propusti. To je bio profesor jedinog predmeta koji je Danicu dijelio od doktorske diplome. Vi ste ovo uradili, reče on. Da, stidljivo odgovori Danica. Grleći unuka, očiju punih suza, izgovori: Vi ste danas položili svoj najvažniji ispit, ispit humanosti pred dječijom slabosti, dali ste sebe, to je ono što vas čini čovjekom i humanistom… Danica postiđena, ali srećna, tiho izusti: Nije to ništa, svako bi to uradio, najvažnije je da je dječak dobro, ostalo je nebitno. Nekoliko sati poslije, nalazila se u svojoj kući, sa ocem i prijateljima. Srce joj je bilo puno, a sreći kraja nije bilo. Prvi put je osjetila koliko je važno biti na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Dječakovo stanje je mnogo bolje, zahvaljujući njoj, to je najvažnije. Nedugo zatim, Danica je postala doktorica. Danas je srećna, živi u svome selu, radi posao koji najviše voli i omiljena je seljanima. Njen san je ispunjen a svaki dan joj je nova pobjeda i ispunjen osjećajem pomoći drugima.

Foto: commons.wikimedia.org

Boris Petrović
Boris Petrović
Rođen 1989. godine u Banjoj Luci. Profesor razredne nastave, zaposlen u Osnovnoj školi „Milan Rakić”. Prvu knjigu „Zavičajni muk“ izdaje 2016. godine. Dobitnik mnogih nagrada za prozu u kategoriji do 30 godina. Posebno izdvaja priznanje za prvo mjesto Devetog međunarodnog festivala za književnost „Duško Trifunović“, kao i učešće na međunarodnom takmičenju „U čast učitelju“, na kojem je nagrađen „Priznanjem za doprinos razvoju vaspitanja, obrazovanja, nauke i kulture“. Godine 2017. godine snimio audio izdanje knjige „Zavičajni muk“ u Biblioteci za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Objavljivao na portalima o književnosti, u zbornicima radova, kao i u dnevnim novinama u Republici Srpskoj.