fbpx
spot_img

Boris Petrović: Sviće

Dok su mokri oluci brujali, boreći se da prime bujicu kiše, koja kao plima nadolazi i neprestano se sliva na grad, svi su spavali. Tiho i neopaženo, vjetar se provlačio dugim i praznim ulicama, treskajući još pokoji list koji je uspio odoljeti njegovim naletima. Lagani huk šume, dopirao je sa gornje strane grada, upotpunivši osjećaj zebnje i studeni, koji je i bez njih bio dovoljno oštar i hladan. Noć valjda za to i služi, da rashladi i odmori veliku loptu, koja se neprestano okreće, te od svakog od nas traži da idemo dalje i dalje. Nabujala rijeka virila je ispod puta, pa u koji mah katkad jako, a onda nešto slabije, izbacivala pokoju kapljicu vode na površinu lokalnog visećeg mosta, koji je spajao ove dvije strane. Most je bio najstariji svjedok života ovog grada. Kada bi svjetlost bila jača, podsjetio bi na kakvog žilavog starca, koji se otima zubu vremena. Ovako liči samo na tamnu siluetu, koja se na nekim dijelovima stapa sa vodom, čija se boja nije znatno razlikovala od nje. Godinama vuku jedno drugo sebi, ponekad se stidljivo dodirnu, ali čim im vrijeme dozvoli, brzo se povuku i vrate na staro. Slabašne blijede svjetiljke bacale su pokoji snop svjetlosti na ulicu, zemlju i blato. Taj zrak svjetlosti derao je tamnu noć, na vrhu svjetiljke jako, a kako se približavao zemlji bio je sve tanji i slabiji. Negdje na polovini, svjetlost je gubila svoju jačinu, pa je njen posljednji zrak bio samo blijedi trag onog sjaja koji je grmio sa vrha svjetiljke. Rodila se kao jaka, blještava i snažna, na pogled neustrašiva i velika. Na tronu je mislila da je cijeli svijet pod njom, a onda, kako je padala sve niže i niže, gubila je svoju snagu. Tlo dotače kao bezazlena, sijeda starica, nježno i neopaženo. Samo na tim mjestima, svjetlost je imala vječnu pobjedu nad tamom. To je bio svjetlosni trofej, njeno vječno utočište i savremeni spomenik. Ti visoki stubovi bili su svjetlosni saveznici i oslonac u tami. Onda, kad je svjetlost savladana, kada je nemoćna, ona ipak ima svoga predstavnika. Onoga kojem je omogućeno da zasija čak i onda kada je sve tamno. Ispod njenog trofeja, drijemala je mokra trava, koja je, pokunjena i snena, čekala zoru i sunce, pa da podigne svoje duge vratove i pozdravi novi dan. Duž cijelog kraja pružala se nepregledna livada, po kojoj je ovaj kraj bio poznat. Četa dugačkih, zelenih travki bila je opijena sivilom, čiji je ogrtač prekrio čitav grad. Borba tame i svjetlosti uveliko je trajala, prštale su nevidljive varnice vječitog boja. Tama je već sve, slabije manje i sporije uzvraćala je udarce.
Dok je ova druga, svjesna snage, svakim novim trenom žudjela za vraćanjem svoga prijestola, za kojeg je vjerovala da je samo njen. Borba je, kao i uvijek, trnovita, ali i izvjesna. Mada nijedna zaraćena strana nikada neće priznati da se, od prastarih vremena, zna ko je vladar kojeg dijela.
Koliko god da vremena ima, vapi za još, još toliko, uvijek ište više. Obje strane pokušavaju samo jedno, dominirati prostorom i svoju svjetlost, ili mrak, šibati duž prostranstva. U ovakvim momentima zbuni ih sivilo, iz kojeg na kraju ne znaju ko ima prevlast nad kim. Sivilo u kojem ima svjetla, ali i tame. Mekoća koja se razliježe kao najfiniji prah, sve dalje i dalje. Čak i vjetar, koji još uvijek leluja ulicama, potpomaže i raspipa sive klice, sve dalje i dalje. Evo ga, i sada stupa, svaki snop svjetla i mraka, svaki dio dobrog i lošeg, sve se spoji u jedno. U bezličnu svjetlost koja svojom mekoćom umiri obje strane. Baš ta mekoća, taj prah, gotovo uvijek, uzdrma ustajalu kolotečinu, kako u prirodi, tako i u životu. Sivi prah postane vjesnik promjena, da li iz svjetla u tamu ili obratno, neki preokret i novo razdoblje. Spretno i precizno se koluta gradom, pa kupi tamu svojim dugačkim ogrtačem. Uredno i čisto je slažući u velike vreće, jer će doći vrijeme kada će prah ponovo zavladati gradom, a sadržaj u vreći biti promijenjen. Skoro neprimjetno, kako i dođe, nesta ulične svjetlosti koja je nekada silovito otimala vazduh od noći. Povuče se i iščeznu tiho, ali tek onda kada se uvjerila da je njena strana pobijedila, te da ovdje više nema šta da radi.
Blaga kiša milovala je krovove kuća, dugu ulicu i kapute pokojeg jutarnjeg prolaznika, koji užurbano zaobilazi lokve i hita svome cilju. U mislima još uvijek neotrgnuti od sna. Sve se više razdanjuje i svi fenjeri se gase. Sve počinje da liči na neki, davno viđen, film. Poznatog početka, promjenljive fabule i neizvjesnog kraja. Svakodnevno ga gledamo, spremni na sve, na svaki sivi dio u njemu. Svaki zrak svjetla i mraka, koje vjetar nanese, svaku mješavinu te dvije strane. Sve to sivo, od čega se sastoji cijeli život. Mora li sivila biti u svakom od nas? – Mora!

Boris Petrović
Rođen 1989. godine u Banjoj Luci. Profesor razredne nastave, zaposlen u Osnovnoj školi „Milan Rakić”. Prvu knjigu „Zavičajni muk“ izdaje 2016. godine. Dobitnik mnogih nagrada za prozu u kategoriji do 30 godina. Posebno izdvaja priznanje za prvo mjesto Devetog međunarodnog festivala za književnost „Duško Trifunović“, kao i učešće na međunarodnom takmičenju „U čast učitelju“, na kojem je nagrađen „Priznanjem za doprinos razvoju vaspitanja, obrazovanja, nauke i kulture“. Godine 2017. godine snimio audio izdanje knjige „Zavičajni muk“ u Biblioteci za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Objavljivao na portalima o književnosti, u zbornicima radova, kao i u dnevnim novinama u Republici Srpskoj.