Igraj, igračice, plesačice,
neka strune violine rašire ti krila
poput bele golubice.
Raširi nedra svoja bujna,
kosu raspletenu ponosno zanjiši.
Neka posmatrač se zapita
da li je budan među budnima,
ili je samo od drugih tiši.
Nogama tankim dotakni tlo
nežno poput svile,
ispiši tragove svoje,
zavrti zidove sobe ove,
i raspoznaj glas što te tiho zove.
Maske neka padnu i glasno uzdahnu,
pogled pošalji,
dok se razum i srce bore
da li da se za ljubav izbore.
