Lorena Kujek – Paradoksalna aukcija rana

Počesto se regenerirah 
(ne)djelotvornim seansama
svekolikih psihoanaliza.

Za to vrijeme-
ukoso pomjerenih kralježaka,
na višeslojnom stratištu nevoljnika,
neki prevrtljivi antiheroj
poljepšavaše odurnost prekida.

Onkraj religioznih ćudoređa,
moju najdominantniju ličnost
prožimaše impuls sinestezije 
didaktičnosti agoniziranja.

Još pradavno,
sukrivičnim pogubljenjem 
estetskoga bila,
potkradah subjektivni opus
sveudiljnih stihovanja.

I nestadoh 
bez traga.

Suhoparne poredbe,
zapanjene stoičkom 
hladnokrvnošću,
nepristojno zuriše
kroz šuštavi kaleidoskop
umjetničke tvorevine.

Dovoljno ispljunuta klevetom,
nokautirano puzah kroz rov
presječene korote.

Zgusnuta figurativnost 
prejeftine nevjere-
nečujno izvršavaše
transcendentalni egzorcizam;
nad pomahnitalim česticama 
poetičnih strahovanja.

Opet izgubih 
pronađenu sebe.

Nadasve omražena 
proročkim predviđanjima,
klonirah superego
dekontaminirajućih
svrhovanja.

Ne postigoh
željeni učinak.

Iznova me zgražaše
dobrohotni ispraćaj 
snovite pojavnosti.

Zatim,
razrogačeno 
smanjivah vidokrug
abnormalne gorčine,
britko šikljajući
modernističkim gnojem
đavolskog pakta- 
s jetkim zloglasnikom 
prevarantskih manipulacija.

Oćutih li,
makar tada,
slasno zaudaranje 
zatomljenih odmetnuća?

Ne, to mi elegična intonacija 
olakotnih neizgovorenosti
bubnjaše ušnim kanalima.

Pritisnut vertikalnim 
parafrazama ostanka,
taj se nerealni gubitnik
za tren pokazaše urotnikom.

Ne dadoh se prevariti.

Ovjekovječene
nametnutom 
kompenzacijom,
prekomjerno me potlačiše
providne izmišljotine.

Prepukoh ogoljela,
poput uraslog čira
u potrganim ligamentima.

Što pokušavah,
ne bih li pospješila 
nagon zamiranja? 

Učas zaustavih 
žonglerske bujice
nejakih emocija.

Tako zbunjena,
zračih svojstvenom opasnošću 
lobotomiziranih smrtovanja.

Ne mogaše 
me shvatiti.

Obukavši zakrpanu vjenčanicu
ritualnih zagonetnosti
zatirah svoje korijenje,
rasprodajući naslijeđena znamenja-
na paradoksalnoj aukciji rana.

Pri koncu 
karmičkog poljupca,
s mlinskim kamenom
oko istegnutog vrata,
skočih u zdenac
romantičarskih strmoglavljenja.

Mišljah da prestade boljeti,
ali se surova povijest 
svejedno ponavljaše.

Njegova me 
nedokaziva ljubav-
ubijaše u svim postancima.

Facebook

Novakujem