Šumeći tečeš Lim rijeko hladna
kroz klance i doline,
kamenje lomiš snago goropadna
i od srca planine.
Kriješ se maglom tim bijelim velom
kad Sunce jarko sine,
ipak ponosna nevesta u bjelom
protičeš kroz kotline.
Doline žedne ti napajaš vodom
i činiš blagorodnim,
mnogo sam puta i plivao tobom
na talasima plodnim.
No dosta često znaš i da preplaviš
obale strme svoje
kao da želiš da svima objaviš
ovo je bilo moje.
