BARUT
Uvijek će netko napisati pjesmu
u nekoj krčmi javnoj uz cigane i vino
u nekoj pijanoj i hladnoj suboti
netko će svoje srce amputirati
jer to si ti ljubavi, jedina ironijo
što sve dobro nekom drugom se dogodi
nekom tko po tebi zna svirati
riječi pjesme koje su zapravo tišina
Uvijek će netko odsvirati u zdravlje sviju
pjesmu kao svijeću da dogori u mraku
a neke pjesme nemaju pravo da se kriju
niti mogu prestati da vole sve ostale
one su zauvijek neizrečene u zraku
i kao barut što plane nikada ne ostare
i nikada nekom ne prouzroče bol
tako da cijeli ostane tebi kao sudbina
JURICA PAVIČIĆ –
„LJUDSKA priča Ive Anića nalik je tolikim tisućama i desecima tisuća splitskih priča. To je priča o ditetu koje je odraslo uz kino Tesla, koje je raslo u Splitu osamdesetih, u godinama koje su – kako pjevaju Ban i društvo – „bile godine“ i kad su kraljevi bili Johnny Štulić i Baka“, riječ je o promociji knjige „Pobunjenik“ koja će se održati 12. prosinca u splitskom Legends baru Bačvice, a tamo će biti i Bigg Bang Tribute to Azra te mnogi drugi gosti.
A zašto je Anić važan? Jurica Pavičić objasnio je u predgovoru knjige kojega prenosimo u cjelosti:
„To je priča o izdanku socijalističkog industrijskog Splita, o unuku armera iz Lavčevića i sinu kamarjera s Jadrolinijina trajekta, momku koji studira strojarstvo i počinje raditi u firmi koja se – kako je već s tadašnjim firmama slučaj – zove po narodnom heroju. Zove po, da prostite, Radi Končaru.
To je priča o mladom tipu koji ulazi u grotlo industrijskog, modernističkog Splita s njegovim tvornicama trafo stanica, s njegovim Siročićima, s njegovim garnizonom i sjevernom okukom Poljuda gdje i Ivo Anić navija protiv Zvezde i Partizana. To je priča o još jednom Splićaninu čija firma prolazi privatizacije i turbulencije, sindikalne sukobe i seobe iz Splita. O čovjeku koji u međuvremenu podiže dvoje djece i plaća narasle račune tako da radi dva posla – onaj industrijski u Dicmu i onaj – konobarski, u divljem, noćnom, kerumovskom Splitu.
Sve je u toj priči tako tipično. Rekao bi čovjek – engelsovski, po „načelu tipičnosti“, kao da je Ivo Anić lik iz nekog pedagoškog socijalnog romana Maksima Gorkog. Samo jedna stvar kod Ive Anića nije tipična.
Naime, on piše. Ivo Anić ne piše zato jer mu je to posao, zato što tako zarađuje plaću, zato jer preko Društva književnika ziđe društveni prestiž, dokup staža ili mjesto u čitanci. Ne piše zato što je to socijalno prestižno, ni zato što se tako dospije na TV. Ivo Anić piše iz onog razloga koji kod pisanja stvarno i jedino vrijedi: zato jer mora. Zato jer bi puka’ da ne piše. Zato jer je njegova stvarna, duboka potreba ta da ostavi pisani trag o onome kako vidi svijet oko sebe. To je jedini stvarni razlog zašto treba pisati. I to je razlog zašto Ivo Anić piše, iako ništa u njegovom životu – ni obazovanje, ni karijera, ni okolina – nije „prirodno“, „neizbježno“ vodilo pisanju. Pisanje je Ivi Aniću naraslo kao ticalo, kao neumitni, nezatomljivi poriv.
I tako Ivo Anić piše. Počeo je pisati kao fejsbuk bloger (ako to postoji?), nastavio pisati na portalima, na Index.hr-u, Hera Znanje, Lupigi, Tačno-net-u. Iz tjedna u tjedan Ivo Anić piše o svijetu i prostoru u kojem živi: o Splitu nekad i Splitu sad, o vremenima industrije i postindustrije, o gej prajdovima i Hajduku, o škveru i turizmu, o Kerumu i Baldasaru, vladama i ministrima, o folkotekama, konobarima i izbacivačima. Kao u onoj slavnoj Borgesovoj paraboli, Anić crta svijet, a kako crtež ide dalje, svijet počinje dobivati konture njegovog vlastitog lica. Kao u drugoj Borgesovoj paraboli, Anić piše. I stvarajući – stvara svoje prethodnike.
Pišući tako iz dana u dan, Ivo Anić ulančava se u tradiciju koju sam stvara: tradiciju splitskog puntarstva i nepokolebljivosti, tradiciju koja se u ovom gradu sudara s isto tako jakom (ili jačom) tradicijom totalitarnosti, kampanilizma, snishodljivog režimstva, ružne zagriženosti. Anić se ulančava u tradiciju svojih heroja u kojoj su Toma Bebić i Momčilo Popadić, Vicko Krstulović i Smoje, Feral i TBF. To je „trafo stanica“ koja napaja Anićevu „centralu“, trafo stanica koju nije pravila Končar industrija, nego kojoj napajanje daju Končari heroji. Oni s osjećajem za socijalnu nepravdu i za prezrene ideje solidarnosti, Anić piše i piše stranice i stranice o onom bivšem Splitu i ovom sadašnjem, o Dalmaciji i Hrvatskoj u trideset godina od velikih iščekivanja do naprslih balona.
Zašto to Ivo Anić radi? Zato što bi puka’ kad ne bi pisao. A tko ne piše iz tog prvog i temeljnog razloga, taj ne treba ni pisati“
Jurica Pavičić
