Ne dam vam ovo
Moje srce crveno
Ni sunce zlatno
Ni njegov zrak.
Ni nebo plavo
Ni nebeski dvorac
Ni moju pticu plavu
Ni moj mrak.
Ni oblak beli
Ni jastuk na njemu
Ni...
Zapažam revnosno..
Unosim kišobran u sobu.
Svoje nesnosne sreće,
Vidim slike i mrtvo drveće,
Urezbarenih linija na ormaru.
Niko nema hrabrosti da progovori
Umesto četiri zida u sobi bršljena.
Gde karikature...
Ne, ti nisi stvarna,
jer stvarnost ne izgleda tako.
Stvarnost je bajat hleb u gladnim ustima
zaliven mladim užeglim vinom starog života.
Stvarnost je miris trulih trešanja,
miris bola,...
Moja napačena duša
ne potječe iz ovog
povijesnog razdoblja,
i emotivni koncept
koji njegujem
višestruko je složeniji
od uobičajenog svijeta.
Ondje dominiraš ti-
među kulama i dverima,
kao spasitelj koji je
pokorio strašnu zvijer
depersonalizacija.
Ne...
Pretrčavaš uzduž i popreko
brzinom nestvarno
iks koraka u sekundi.
A vreme brže leti.
Stigao si da zategneš
zelenu nit, u zimzeleno
da se ne rasipa polen uzaludno.
Zalivam maline...
I čekam...
U nekom rasponu,
između pučine i mora uvijek čovjek pliva.
No, ovo je neograničeno davljenje u sutonu,
nemilosrdno nasrću talasi nemira.
Hodaju bahate sjenke zemljom,
podložna i korumpirana komponenta,
neukost,...
Tebi pevam Sunce žarko
lepoto duše
naslado oka mog.
Ti gospodariš i kad je tama
po nutrinama srca mog.
Pevam ti glasno
nebo nek se ori,
Krevet u travi odavno je...
Ljubljeni,
tko smo
uistinu mi?
Jesmo li
sinkronicitet
rašivenih ožiljaka,
paradoks
depersonalizacije,
maratonski debakl
u maglovitim očima-
preneraženih
promatrača
skandaloznih
opsjena?
Možda.
U nama se
neporecivo,
intuitivno bori
fatalna privlačnost
dva izmučena tijela.
I ne posustaje
već godinama.
Pokatkad se čini
da smo zalutali
u snovima prošlosti,
ili nas,...