fbpx
spot_img

Lorena Kujek- Sunovraćenje

Opet sam rođena 
jednolično mrtva.

Uslijed magmatskog pretresa 
enigmatičnih čula, 
večeras, 
pretpremijerno,
čak štoviše-
posvema apatično,
iz galaktičkog vrča
prepunog jetkosti
krotko ispijam 
svoje anemične suze.

Zapanjeno me drobi 
neustrašiva katatonija 
prepisane turbulencije,
kaleidoskopski 
sužavajući cikluse 
manične pukotine 
istančanog poremećaja 
smrknutog raspoloženja;
ionako raslojene 
kriptodepresije 
cerebralnih zavijutaka.

Obezglavljena zaljubljenošću,
potpadam pod grandiozni utjecaj 
slatkorječivih groteski,
infiltriranih kroz fokus
paradoksalne humorističnosti-
taktičarski konstruiranog lašca.

Defragmentirano posrćem,
olako zaboravljajući
spretne pakosti 
što mi ih uslužno serviraše.

Provlačeći 
gotičku sjetu 
kroz pješčanik 
svibanjskih zaluđenosti,
mirišem tvoju pokislu kosu,
položenu na pohabani 
krater snivanja;
što samo naizgled asocira
na paperjaste jastučnice
opsjednutih noćenja.

Lucidan egzorcizam
mojih nerealnih opraštanja,
graniči sa satiričnim 
prikazom razbaštinjene ironije, 
odjevene prozirnom krinkom
decentnih potpitanja.

Budiš se.

Zadobivam snenu stigmu 
dvostrukog jutarnjeg poljupca.

Vonj užeglih tjelesa
ispunjavao je sobu malodušja
u kojoj me pogubiše-
tik prije revolucionarnog 
marša obješenih vojnika.

Nadvila se 
neka tmurna omaglica
nad posteljom 
trnovitih šavova.

Ovdje, 
u povijesnom hramu 
stražare fatalni
rojevi krvoločnih aveti,
piskutajući tercama gramzljivosti
za pomamnim 
duhovima pustošenja
presušenih meandara svijeta.

Oni tuberkuloznom 
razmetljivošću
proždiru nevine,
nehotično 
zapadajući u eter
epileptičnih napada
smaragdnog stratokumulusa 
nepočinjenog grijeha.

Zavjetno mi podariše 
presveti nepenthe,
grgljajući masovnu pošast
pregladnjelih olupina uma.

Razularene gubitkom vrednota,
prelijevaju se palete samosvijesti,
nepreglednih horizonta 
razmetanja prestižem imutka.

Kako li je crvotočinasta
njihova hrskava naslada,
pod naoštrenim očnjacima bluda.

Monološki zapitkujem 
raskomadanu placentu
pobožanstvenih obilježja.

Koliko vremena preostaje,
do nepogrešivo 
preciznog pucnja?

Uzalud uzimam 
kratkotrajan predah
od nasrtljivih tektonskih ploča
umorstva u kartografiji bijesa.

Približava se kob.

U suglasju sa 
samostanskim načelima 
vjerničkog heretizma
izdana je suštinski
strašna vijest 
poganih usuda.

Po meni se brežuljkasto cijedi
nemila mećava sunovraćenja
i potpuno jasno znam.

Opet sam rođena 
jednolično mrtva.

Autor: Tina Mihaljević; [email protected]
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.