fbpx

Marijana Maja Babović: ***

Imala sam pet godina
kada sam se hvalila
kako ću kada porastem
postati boem.
Osim boema, željela sam biti učiteljica.
Stroga gospođica u sakou,
strukiranoj suknji,
sa čitavom kolekcijom lakiranih štikli
i kredom u desnoj ruci.
Tada se odrastanje tako dalekim i lakim činilo.

Nedugo potom ganjala sam želju za pripadanjem.
Djevojka s neurednom frizurom,
ali urednim mislima i životom.
Jedan obećavajuć stisak ruke
i poljubac koji obećava istrajnost
i trajnost.
Maštala sam, u dokolici, o idealima
i vjerovala da sve što izmaštam postoji.
Davala boje crnilu
i crtala osmijehe suzama.
Vremenom, entuzijazam je padao,
a razočarenja rasla nevjerovatnom brzinom.

Onda sam imala želju da postanem žena.
Nečija žena,
voljena gospođa u zagrljaju,
majka s podočnjacima,
cuclom i pelenama.
Sanjala sam kontrakcije,
i kako vodenjak puca
dok se niz pločice bolnice razliva
voda pomiješana s krvlju,
a u naručju ljuljuška sasvim nov život.
Tada sam još uvijek mislila
da je odrastanje lijepo i lako.

Prolazili su dani…
Mjeseci…
Godine…
Prolazili su prolaznici,
poznanici,
prijatelji.
Prolazili i ljubavnici.
Sve se svodilo na prolaznost,
a iluzije o idealima pucale po šavovima
i stvarnost zadavala teške udarce
mojim djetinjim lakomislenostima.

Onda sam se izmirila…
Izmirila sam se sa svim svojim porazima.
Sa svim željama koje mi se nije dalo ispuniti.
Izmirila sam se sa sobom
i sa svim ljudima koji su dolazili da pođu.
Izmirila i sa zemljom i sa nebom.
Pokupila sam sebe i svoje pijane nedostatke
i uzaludne pokušaje da od ničega načinim nešto.
Utišala očekivanja i pobrisala sve zareze.
Tada sam shvatila –
odrastanje nije ni lijepo ni lako.

Prestala sam i da očekujem i da želim.
Počela sam da radim na sebi.
Više sam ćutala, a manje govorila.
Više sam hvalila, a manje kritikovala.
Više sam se oslanjala na Boga, manje na ljude.
Više blagodarila, nego roptala.
Shvatila sam da život možda nije
ni lak ni lijep,
ali je čaroban i radostan
ukoliko shvatimo da iza svega lošeg
stoji neka nova naučena lekcija
poslije koje više nikada nećemo biti isti.
Počela sam da se budim drugačija,
postavljala sebi izazove,
jurcala ka ciljevima,
odstranjivala loše navike,
utišavala unutrašnje panike i strahove
koji su me sprečavali da rastem
i postanem bolja od sebe juče,
gora od sebe sjutra…

Nekad je promjena dobrodošla,
a kreće iz nas
i završava se u svim ljudima i poljima
u našem malenom carstvu življenja.

Danas nisam ni boem ni učiteljica,
ni gospođa supruga ni sanjana majka.
Danas možda ni za čim od toga ne stremim više.
Danas se trudim biti pjesnik u pjesmi,
i čovjek u životu.
Sve drugo kako nam bude.
I vama i meni.

Marijana Maja Babović
Marijana Maja Babović
Rođena je 13. septembra 1996. godine u Podgorici, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Student je na katedri francuskog jezika i književnosti, na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Pjesme „Pjesma tati“ i „Uspavanka zlatnog dječaka“ zastupljene su u međunarodnoj zbirci „Rijeka stihova“, kao i „Ljepša pjesma“, „Magličasta pjesma“, „Anđelu“, „Očeva pjesma“ i „Slovo o majci“ u zbirci „Snovi sjećanja“. Autor je zbirke "Igre ćutanja". Živi i radi u Podgorici.