Neka ti Beograđanke
cijepaju i majice
i dijagnoze
od kojih se bježi od sebe i života,
ja cijepam fotografije
i svaku spomenarsku zaklevu
u kojoj si bio prijestonica
i svijet u svijetu.
Tamo gdje je počeo tvoj početak
završio se naš kraj,
epohalno,
u tišini i bezvučju,
kako, uostalom,
ceremonija sahrane i predviđa.
Saga višegodišnjeg ratovanja
uvijek završi primirjem
ali i velikim žrtvama.
U krvi do koljena,
vježbam za Raj
jer pakao je odavno tu.
Neka ti zanosne konkubine
ujedu strahove
i osvijetle puteve.
Kaži im kako sam dozlaboga loša
i kako sam previše voljela
da bih ti bila dobra.
Ja brišem prašinu
sa mjesta gdje si me
tako slatko ljubio,
a tako bezobzirno ujeo za dušu.
Sva 32 zuba iz vilice
daju se prebrojati
i još me zabole iluzije
o koje se sapletem
kada mi padneš na pamet.
Prošli su dani vjerovanja
da je vječnost izmišljena za nas dvoje.
Nadala sam se
da ćeš se dati urazumiti
ali ugazili smo u mrak
i ljubav se objesila
od sramote.
Ne hajem da li ćeš ikada shvatiti,
ne zaista,
jer sada sam ja shvatila
da sam previše voljela
da bih bila dobra.
