- Znam, sve će jednom proć’;
Miris zore, kiše, dani, pa i godine.
Sve pretvorit u tečnost,
Koja po platnu zaborava prosut će se.
Ljepota, znam, sakrit će se
Duboko u bore,
Što po licu vremenom
Smjelo se razbaskare.
Oči postat krvavije,
Noći hladnokrvnije.
U riječ dvije,
Sve na kraju sročit će se.
Duše stopit sa zemljinom utrobom,
I ništa ostat neće;
Ni za mnom, a ni za tobom.
Vijernik i nevijernik,
Leći će, jedan pored drugoga,
I onaj tko bježao,
I onaj koji ljubio je boga,
Prošetat će, bunovan, stazom spokojnom.
Nekom, ona bit će med,
Onom drugom, pelin;
A to, mi mravi božji ne znamo
I nikad znati nećemo.
Nit trebamo…
