fbpx
spot_img

Olga Tomović: Sećanje na inspiraciju

Komadi stakla premazanog sivim naslagma starih kiša propuštali su jedva toliko svetla da se na nameštaju u stanu ne primete zubi starosti, a da paučina po ćoškovima leluja kao senka iskrzanih lampi. Svetlo je skrivalo mnogo više nego što je otkrivalo, ali nije moglo pokriti mirise ustajalog duvanskog dima i neoprane garderobe.

Gornja slika stana u kome je živeo nije se uklapala sa slikama predela o kojima je pisao. A pisao je maestralno. Danima je ostajao izgubljen u svršenom svetu koji je koncipirao dovoljno stvarno, da mu je sa papira curila voda za piće, a iz reči hrana i lepota za telo i dušu. Koščato lice davno mu je pojela neoprana brada, iz koje bi, povremeno, kido zagubljene komadiće hleba i putera. Nekome ko nije živeo u ovoj ravni nije trebalo ogledalo. Ni tuš. Ni čist vazduh. Hipnotisano je kuckao stranicu po stranicu svoje realnosti. I uživao je.

Iza masivnog stola od mahgonija jedva se nazirala uredna, proseda glava čoveka zavaljenog u meku fotelju. Pored desne ruke počivala mu je tek skuvana šoljica omiljene kafe, a sa leve strane novine, više komada, one koje je sa pažnjom čitao svakog jutra. Na stolu ispred njegovih očiju uredno su poslagane fotografije zanosnih lepotica. Njegovih ćerki i gospođe. Posmatrale su ga sa osmehom radosti i divljenja.

Doterane nokte nije prljao lošim penkalom, pozlaćeno pero služilo mu je za potpisivanje ugovora, kao i za popunjavanje ukrštenice, razbibriga koju je sebi dozvoljavao uz doručak. Osim ukrštnice, pisao je i memorandume, ali retko. Bio je ispunjen i zadovoljan. Za život mu je trbalo mnogo, ali on je sve imao, sve što je ljudski moguće zamisliti, ili je barem on tako mislio…

Iza zavese uštirkane decenijskim dimom cigareta, polako je poslednji list papira. Završio je svoje novo putovanje po nepoznatom. Udario je tačku baš na mestu gde je okončao postojanje sebe ko drugog čoveka, a onda se osvrnuo po prostoriji kao da je vidi prvi put u životu. Nespretno se zateturao pri pokušaju da ustane iz stre stolice i shvatio da su mi noge atrofirale od nekorišćenja, a da su mu usta suva od dehidracije. U kupatilu nagnuo se iznad lavaboa i iz dlanova halapljivo, kao pas, nasrkao se hladne vode. Onda je podigao pogled i trgnuo se. Odraz sa stakla ormarića za lekove nije ličio ni na šta što je ranije video. Prošao je rukom kroz bradu, zgadio se. Primetio je i da smrdi i da se zalepio za naslage masnoće kada je prstima pokušao da odmrsi kosu. Dohvatio je makaze i krenuo metodično da odseca pramenove kose, zatim brade, a onda je uzeo brijač I glatko se obrijao, pa se očešljao i na kraju se pogedao u mutno staklo. Da. To je lice koga se sećao. Proseda, uredna kosa, lepuškasto lice i zadovolja osmeh na glatkim obrazima.

Osvrtao se po prostoru koji mu se gadio. Maramicom je uhvatio telefon i pozvao suprugu. Nije se javljala. Onda je pokušao da nazove ćerke. Nisu bile dostupne. Nervozno je listao knjigu uspomena zasađenu u sivoj masi, ali ni jedno sećanje nije izbijalo na površinu u svest. Uplašio se i seo. Pokušao je racionalno da sagleda situaciju u kojoj se našao. Prvo, odelo mu je smrdelo, znači da se nije kupao nedeljama. Drugo, stan u kome se probudio nije bio njegov, niti se mogao setiti ikoga ko bi ga netrao da uđe u ovakvu rupu. Zaključio je da je kidnapovan i odmah je pozvao policiju, ali nije im mogao reći adresu na kojoj se nalazi, pa je ostavio otvorenu vezu da bi locirali poziv.

Smiren mislima o skorom spasenju, dozvolio je sebi da istraži stan svoga otmičara. Zaključio je da je to jedan prljav i jadan čovek. U stanu nije bilo fotografija, pa nije moga da ga vidi, ali ga je već zamišljao kao odvratnu pojavu, zaraslu u bradu, neočešljanog, zapuštenog, usamljenog…

Možda je njegov otmičar otišao kada je pokupio otkup, a njega ostavio da se snalazi. Možda ga policija odavno traži, a on se tek sada javlja, živ i zdrav. Možda ga je supruga oplakala, a ćerke…oči mu zasuziše na pomisao koliko su se napatile…

Kroz prljave prozore posmatrao je zid. Kiša se slivala niz cigle i mahovinu, zaključio je da je nisko, u prizemlju ili ispod. Jedva je otvorio prozor i udahnuo memljiv vazduh. Na pisaćem stolu pored mašine za kucanje, stare i izlizane, ležao je nekakav rukopis. Dohvatio je prvih par stranica I shvatio da čita svoj život, od reči do reči, svoju životnu priču otkucanu tuđom rukom. A on je ne bi nikome rekao, ne tako intimne detalje, ne bi nikome otkrio svoja najdublja osećanja. Mozak mu je grozničavo radio pokušavajući da sklopi mozaik, ali bez uspha. Nema racionalnog objašnjenja za sve ovo. U daljini začuo je policijsku sirenu.

Kada su došli do požutelih vrata stana broj 3 u parteru zgrade, naišli su na otvorena vrata. Ušli su oprezno i proverili sve sobe. Najzad, u procepu između kade i mašine za veš ,pronašli su jadnog čoveka. Izgladnelog pisca, poludelog od sećanja na inspiraciju, šizoidno se držao svoje priče o otmici i zahtevao je da odmah pozove svoju suprugu… Bolničar je zastao sa navlačenjem košulje, prepoznao ga je, stari korisnik usluga gradske ludnice. Obrtio mu se ozbiljno i sa poštovanjem: „Gospodine doktore, pozvaćemo vašu suprugu čim vas odvezemo na sigurno. Ne brinite, pustite nas da završimo poslednje poglavlje.“

Pomogao mu je da uđe u ambulantna kola i smeškao se sa nestrpjenjem. Znao je da će i ova knjiga, kao i predhodne, biti prava poslastica za čitanje.

Olga Tomović
Olga Tomović
Rođena 1969. u Beogradu. Život joj je obeležila muzika i politika, umetnost i realnost, stvaranje i razaranje. Diplomirala je violinu na FMU u Beogradu, a takođe i žurnlistiku na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Beogradu. Pisanjem se bavi od najranijeg detinjstva, a piše kao što svira - srcem, iz srca i čiste emocije. Glavni je urednik i lektor na portalu Konkretno.co.rs, gde objavljuje svoje priče, pesme u prozi i kolumne. Autor je romana „Lav i Ruža“ i zbirke priča „Bajke o bogovima, vukovima i ženama“ , oba u završnim fazama pred objavljivanje.