Čaša crvenog vina,
misli o tebi,
smrad duhana u zraku
sjećanja na davnu ljubav.
Prolazi kišni tramvaj
plaču stakla kafića,
grad u kom sam te volio
samuje bez nas.
Na rubu moga stola
vinska mušica pleše,
sa šanka nesnosna buka
automata za kavu.
Kapučino,
pišti glas guzate konobarice
oko koje se širi vonj znoja
i miris jeftinog parfema.
Pijanac nalakćen na stol uz prozor
ispija po tko zna koji špricer.
Između požutjelih prstiju
sijevne žar cigarete,
zadnji dim do filtera.
Zamućenim očima gleda u prazno
nerazgovijetne riječi koje se provlače
između njegovih rijetkih zuba
nikome ništa ne znače.
Nemiran pramen rijetke kose
i čekinja neobrijanih dlaka
na njegovim isušenim obrazima
odaju čovjeka bez sadašnjosti.
Proljeće moje mladosti
bilo je neusporedivo sretnije.
Imao sam tebe
i snove o ljubavi.
Idealima sam ispunjavao
trenutke samoće,
kovao te u zvijezde.
Bila si moj prvi bijeli cvijet
nakon hladne zime i moje proljeće,
grijala moje promrzle misli
nespremne na još jednu radost.
Dok čekam da se pojaviš
i doneseš osmijeh u ovu sumornu večer
pitam se da li te zaslužujem.
Koja si stanica u mome promašenom životu.
Najvjerojatnije posljednja.
Umor me svladava i obuzima bezvoljnost.
Pogledavam na sat.
zaboravljam kad si trebala doći.
Možda prije nekoliko dana,
mjeseci ili godina
Vrijeme tako brzo prolazi,
a ja nemam kočnice da ga zaustavim.
Sljedeća čaša vina
unosi u moje pomućene misli
još veću zabunu.
Pitam se da li si stvarna
ili plod mojih snova.
Sad kad nisi tu
čini se da te nikada nisam imao,
da te je moja mašta iscrtala
samo da zadovolji moju čežnju.
Okrećem se i tražim te u licima žena
koje kao i ja stoje same
okružene propalim iluzijama,
ispijajući svoja nezadovoljstva.
Ne, ni jedna nije ti.
One imaju tugu umjesto očiju,
ti u svojima nosiš kap veselja,
zraku sunca nakon duge kišne noći,
ti si oda radosti,
drvo života…
Nova čaša te gura još dalje od mene,
ne mogu se sjetiti tvoga lika
tvojih očiju, usana,
ni tvoga osmijeha.
Zaboravio sam kako se zoveš,
da mi se prisjetiti bar prvoga slova.
Kišne kapi raznose tvoj lik
i pretvaraju u barice na trotoaru
kroz koju gaze nečije cipele
odnoseći te dalje niz ulicu.
Mrak mi donosi sljedeća čaša,
mrak i zaborav.
Vani se odavno zatamnilo
a sad i u meni tama prekriva sjećanja.
Crveno vino je isključilo sve moje lampione.
Ti nisi došla ni ove noći
kao ni svih prethodnih,
uzalud te čekam i tražim.
Kažu u čaši vina leži istina.
Pijući zaboravljam da te nikada nisam upoznao
da ne znam ni da li postojiš
baš kao što ne znam da li ja postojim
Ili sam samo iluzija,
dim iz cigarete
što se diže iz pepeljare na stolu,
ostale iza pijanca s požutjelim prstima
koji se, teturajući, uputio u noć,
praćen sitnim kapima
ili mojim suzama iz mutnih visina.
