Sve prolazi, ništa više nije isto,
tumaraju sati trenucima blisko,
sjećanja zaiskre na ljepote neke,
pa sve odnesu nabujale divlje rijeke.
U srcu još žive ljudi koje puno volim,
nikada ih nisam mogla zamijeniti nekim novim.
Tamo još mogu naći titraje sitne sreće,
al’ život se unatrag, nažalost, ne kreće.
Sve odlazi, prolazi, ostavljajući mene
da bol mi razdire tanušne vene.
Nisam previše stara da ne sanjam,
nego odveć umorna da zalud se nadam.
Čuvam ja svakoj uspomeni i sjećanju trag,
ponekad mi nešto usput razvuče osmijeh blag.
Ovdje i sada ja pjesmama liječim svoje rane,
sama sa sobom idem u nove ljepše il teže dane.
24. 8. 2026. Gračanica
