Svi smo učinili nešto što nam nije svojstveno, nešto zbog čega se kasnije proganjamo, zbog čega se osuđujemo. I najradije bi zaboravili događaj jer su intenzivna neprijatna osjećanja koja sjećanje na njega prate. Guramo ga od sebe, izbjegavamo,bježimo.
Zastanimo …okrenimo se i suočimo se sa događajem, ostanimo u neprijatnoj emociji koju doživljavamo. Vratimo se unazad, razmotrimo svoje želje i potrebe koje smo imali. osmotrimo svoju životnu situaciju tada.Oživimo je. Prisjetimo se … Šta nam je tada nedostajalo, šta nam je trebalo i šta smo time dobijali (ili bar mislili da dobijamo)?
Ne pravdajmo se nego doživimo i razumimo jer svako naše ponašanje je zasnovano na našoj unutrašnjoj logici, tadašnjoj unutrašnjoj logici. Logici koja je vezana za ovdje i sada.
A kada razumijemo otvara se put …. put do samoprihvatanja.
I zaista, biti njegujući prema sebi je ponekada mnogo teže nego biti njegujući prema drugome jer svoje greške, propuste, “nedostatke“ …. teže podnosimo i prihvatamo.
Slađana Cvjetković: Put do samoprihvatanja
