fbpx
spot_img

Spomenka Denda Hamović: San upozorava

Prilazim starom zdanju. Jesenja jeza mi se uvlači u kosti dok ledeni vetar fijuče i nadjačava zvuk zvona sa crkve koju ne vidim, a grane miluju oronuli zid. Lišće se lelujavo spušta na tlo.
Lagana muzika me vodi. Mama mi je često svirala tu melodiju.
— Ovo je bila tvoja omiljena uspavanka — čujem blagi glas iako je odavno prešla na drugu stranu.
Polako idem za zvukom, ulazim u polutamu riznice pune knjiga i prolazim pored polica. Sve su u kožnom povezu crne boje sa zlatnim slovima na riknama. Hladno je kao u grobu a duga kosa mi je puna paučine, vijori. Vidim ženu obučenu u neki čudni triko crne boje s izrazito bledim licem i šakama. Sedi zarobljena u stolici i lista knjigu po knjigu. Čudna je, izgleda kao lutka. Šta li traži? — pomislih.
— Tražim dan u kojem se moj obesni devojački smeh zario u suzu — nije me pogledala ni otvorila usta a čujem je. — Dan od pre ne znam koliko godina i u kom životu se desio, kad mi se život zgrčio u pesnicu, skamenio grudi, potamnio misli i otvorio put u neizvesnost.
— Pričaj mi — tiho i jasnim glasom sam je zamolila.
Opet ne gleda u mene, ne pomera usne a čujem je.
— Nado ne idi, ostani danas. Rođendan ti je — nežne ruke su me grlile.
— Dosadna si stara, vratiću se dok dođu gosti koje si ti pozvala. Obećavam ti. Drugarica me čeka, žurim — ovlaš sam poljubila majku i otišla. Sela sam s Verom u auto i jurile smo smejući se, obesno žureći na splav i žurku s društvom.
— Ala je život lep. Dobro si se izvukla — moja plavooka prijateljica se ludo smejala. I ja sam se smejala ne sluteći da je taj dan moja sudbina, moja kob. Pamtim smeh, muziku i odjednom zvukove kršenja, loma, neko čudno svetlo i buđenje u bolnici. Beli plafon mi je dugo bio jedini vidik. Život mi se skupio u travku pelina. I ponavlja se u svakom sledećem životu, na drugačiji način. Ovozemaljsko vreme ovog života mi ističe i tražim taj dan da očistim karmu. Tražim ga već dugo.
— Kako da očistiš karmu listajući knjige?
— Naši životi su zapisani u ovim knjigama — skoro nečujno odgovora.
Potpuno je mirna i usredsređena na traženje kobnog datuma. Ne zna u kom životu se desio, traži sporim prstima i mrtvim srcem. Zna da ga mora naći da se ne ponovi u sledećem životu. Ruke ispod bledila kože su pune neke čudne mase. Preliva se kao voda pokretanjem ruke dok traži bezizraznog lica.
Uzima knjigu 1412 –1658. Srce joj poskoči. Vidim da se jasno pomeri triko na grudima. Lice se pokreće. Nepomična suza zablista. Gleda u ispisan list: 17. 03. 1576… automobil se survao u… Kobni dan kljuca u oku, u grlu, u miru lica, vrtlože se misli. Nižu se godine, nižu se svi njeni životi, vidim joj na licu. Pogledala me je prvi put.
— Čekala sam tebe sve ove godine, tvoj rođendan. Bez tebe ne bih našla — učinilo mi se da se nasmešila jedva primetno.
— Našla si dan? — pitam je, a znam, vidim na njoj da jeste.
Čudno i vidljivo mi se nasmešila. Mirno, polako i temeljito kida svaki delić požutele stranice.
Zaduvao je jak vetar i zvona snažnije zazvoniše. Val vremena je podiže. Svetlucavi prah joj prekri telo koje pade na pod. List je u mirnoj ruci i gori, tamni i pretvara se u pepeo.
Leži na podu ogromne prostorije dok joj lice polako dobija prirodnu boju. Diše a ruka se pokreće, na srcu je, oseća i čuje. Oči joj svetle a suze radosnice liju. Osećam svaku njenu misao.U stari magacin sa knjigama prodire snažni zvuk zvona — za rođenje, za novi život.
Ustaje, zatvara knjigu, vraća je na policu i zagrli me, snažno. Ne pušta me. Utapam se u njen zagrljaj i toplo mi je.
***
Sat uporno zvoni. Radni je dan. Budim se u znoju. Glava mi je puna slika koje se mešaju, a ne znam im značenje. Vino i samoća me sinoć opila. Teško ustajem i idem do kupatila, usput pomeram dan na kalendaru na 17. 03. Zaboravila sam da mi je danas rođendan — prostruji mislima i blesnu san jasno kao na dlanu.
Jeza me hvata. Vraćam se u krevet. Ne izlazim iz kuće!

Elzbieta Mozyro
Spomenka Denda Hamović
Spomenka Denda Hamović
Rođena u Mostaru gde je odrasla i školovala se. Prve pesme su joj štampane u mostarskom listu „Sloboda“ još u osnovnoj školi, a posle dugog perioda pisanja samo za svoju dušu pesme i priče su joj objavljivane u književnim časopisima, novinama, međunarodnim zbirkama, poetskim sajtovima, portalima, zbornicima, leksikonima. Zastupljena je i u antologijama savremenih pesnika 21. veka, a pesme su joj prevedene na ruski, bugarski, engleski i francuski jezik. Objavila je nekoliko zbirki pesama. Od 1992. godine sa suprugom Dragoljubom i ćerkama Marjom i Tihanom živi u Beogradu.