fbpx
spot_img

Tijana Milojević – Prokleta moć

Rodjen sam u Beogradu sedamdeset i treće. Celo detinjstvo proveo sam u bloku četrdeset i pet. Porodica, društvo, devojke.. To su bili dani.
Onda sam iz tinejdž doba prešao u adolescenta, obzirom da se stvari same po sebi menjaju i ja sam se promenio.
Oduvek super djak, poslušno dete, pravi prijatelj i dobar momak, a onda problemi. Dosadio mi je takav život. Kao da se u mom slučaju desio zakasneli pubertet. Gluposti se u mladosti prave, a kao stariji bivaš zreliji i pametniji. A ja sam postao neiživljen. Neprilagodjen. Neprilagodjen u svemu oko mene, u meni, za sve.

U dvadeset i četvrtoj godini završio sam studije na Pravnom fakultetu, uprkos dobu inflacije. Bio sam odličan student, čak su mi nudili posao na fakultetu nakon diplomiranja. Odbio sam. Smatrao sam da treba da nastavim školovanje dalje i završim za advokata. Prosto mi je bilo interesantno to zanimanje, bio sam upoznat sa svim pravnim postupcima. Obožavao sam da me neko priupita bilo od profesora ili kolega i da odmah im odgovorim. Baš sam se razumeo u tu tematiku. Kažu, svako je rodjen za nešto tako i ja za advokaturu.
Sve je završeno u roku, čak sam i stažirao i zaposlio se kod jednog notara. Radio sam tri pet meseci, a onda sam dao otkaz. Sav zaradjeni novac bio je na mom računu u banci. Polovinu sam ostavio svojim roditeljima i odlučio polovinu za sebe da ostavim. Želeo sam da započnem novi život. Da sve krenem ispočetka.
Otputovao sam za Rusiju. Snašao sam se odmah i kroz mesec dana zaposlio se kod jednog notara. Plata je bila i više nego zadovoljavajuća. Ali ambicioznost ume da zavara. Uvek sam bio zadovoljan sumom svoje plate, medjutim, novca nikada dosta. Zajedno sa svojim najboljim drugarom, koji je isto po struci advokat, odlučio sam da otputujem na nekoliko meseci u Nemačku. On je poreklom iz Italije, sa Sicilije i zvao se Djovani. Vrlo dobar, komunikativan i pametan momak. Mladji je bio od mene tri godine.
Otišli smo kod njegovog druga Hermana. Odseli smo kod njega, dakle novac za stanarinu bio nam je u džepu.
Herman se bavio kradjama i sitnim i krupnijim. Ja nisam znao za to, a nije ni Djovani. Oni su se znali par godina i dva do tri puta godišnje su se vidjali. A vidjali su se tako što je Herman uvek zahtevao da Djovani kod njega dodje i slao mu je novac za kartu. Nije dozvoljavao da Djovani troši svoj novac ni na šta. Sve je Herman plaćao.
Čovek koji sedi kod kuće i odlazi povremeno na mesec do dva svaki put u drugu državu, a uvek ima novca na pretek. Bavio se antikvitetima, prodajom, preprodajom, kupovinom. A glavne su bile kradje. Dobro osmišljene i odradjene akter kradje uz kvalitetnu i dobro funkcionalnu ekipu.
Sasvim slučajno saznali smo o čemu je reč. On nije krio nadalje ništa od nas, čak nam je rekao da sednemo da nam sve ispriča. Naručio je picu, izneo Auslese vino i krenuo da priča. Nonšalantno kao da govori o svom proteklom danu, nekako smireno i koncizno. Kao da je pripremio taj monolog i uvežbao vešto. Mi smo bili šokirani..

,, Krenuo sam baš rano da se bavim tim poslom. Uveo me je otac. Radio je to sa stricem..“ – govorio je Herman, paleći cigaretu – ,, Oni su bili baš uvežbani. Umeli su bez ekipe da odrade dva posla za noć u dva različita grada. Obzirom da je stric odrastao u Turskoj, a po zanatu bio je juvelir, poznavao je tu tematiku odlično. Uveo je oca u sve to.“ – sipao nam je vino i izašao da preuzme picu od dostavljača, zatim nastavio – ,, Gde stadoh? Ah, da.. Kažem vam, mi smo oprodično predani tom poslu. Odlična je zarada i dosad je sve išlo po planu. Moj otac i stric bili su braća po ocu. Dakle, različite majke, ali su se medjusobno one poštovale pa tako i oni. Naučeni, vaspitani, ali imamo taj porok zakovan u samoj srži tokom nakon rodjenja. Upleteni smo u tu mrežu, ali sigurni i ne žalimo se. Jedino što je bitno je to da ne postoji prošlost, samo budućnost. Jednom kažemo i ostajemo pri tome. Jer onda to znači istinu, a sve ostalo milion puta ponovljeno, biva laž. A kao i svaki lopovi, mi želimo da bivamo uverljivi..“

Herman je isekao picu na iste delove, poslužio nam i uzeo gutljaj vina. Mi smo ga gledali, slušali, čudili se. Delovao je kao načitan, inteligentan čovek i sa manirima. Zapravo i jeste takav bio, ali nismo znali njegovu mračnu stranu.
Bio je iskren, dokazao nam je sve što je govorio. A kao advokati umeli smo da razlikujemo istinu od neistine.
Najgora stvar koju smo učinili, bivajući ambiciozno priglupi, bacili smo se u taj posao. Ali mi nismo bili tako vešti, nismo bili takvog kova, nismo imali to u krvi. Uspevalo je, uzimali smo mnogo veće novce od naših plata..
Nakon godinu dana bavljenja tim poslom, odlučili smo da napustimo advokaturu. Bili smo potkovani tim znanjem, Herman je bio svojim, odlučili smo da spojimo ta dva i krenemo u loše poslove. Sve zbog moći, tog prokletog novca. Sad, trenutno sad, da ga imam spalio bih ga pre nego što bih pomislio da ga potrošim..

Prošle su dve godine, novca je bilo na pretek i nismo znali šta ćemo sa njim. U medjuvremenu, oženio sam se i dobio kćerkicu. Nazvao je sam je Lina. Supruga mi je bila poreklom iz Nemačke, pa smo i devojčicu nazvali nemačkim imenom. Moji nisu bili u kontaktu sa mnom više od godinu dana, na moju ruku, jer nisam želeo ako mi policija udje u trag da oni budu upleteni u sve to. Oni su pošteni, radničkog su kova, neiskvareni. Ja sam iz takvog prešao u loš kov. Nisam se žalio, a sada je kasno za to.
Nakon pet godina rada, bavljenja tim poslovima, imali smo mnogo više novca. Koliko sam mogao ulagao sam u svoju suprugu, Linu, sebe. Slao sam mojima novac svakoga puta iz neke druge države, svakoga puta različitu sumu. Ali nisam dozvoljavao da stupe u kontakt sa mnom.
Posle trinaest godina, Lina je već stasala u devojčicu, supruga se bavila dizajnom, a ja istim poslovima. Toliko smo se u to uneli da smo bili odlični. A onda se dogodio obrt, na vestima je bila objavljenja vest o jednoj ekipi sa juga Nemačke, koja se bavi kriminalnim poslovima. Neko iz naše ekipe je pao, a zauzvrat svemu pruženom, našim dogovorima, nije ćutao. Onda su saznali za sve nas, svačije ime i prezime bilo je poznato policiji. Znali su sve o nama. A što je najgore nakon hapšenja, saznale su naše porodice. Moja supruga, Lina, moji roditelji, niko nije znao čime sam se bavio. Mislili su da je sav taj novac, lagodan život, elegantna odela, skupoceni pokloni i ostalo nastalo od zaradjenog novca poštenim putem, od advokature. Medjutim, ne.

Ovim putem bih se obratio svim mladićima, a i devojčicama. Ne želim da se iko od vas bavi ovim stvarima, da korača pogrešnim putem. Jer je to mnogo loše. Karma. Sve što sam imao poštenim radom, porodica satkana od emocija, roditelji ponosni kod kuće, izgubio sam. Sada sam topli dom zamenio zatvorom u Volfenbutelu. Roditelji su se odrekli mene, supruga se razvela a kćer ponekad dodje iz poštovanja da me obidje. Šta da vam kažem sem, poslednji put kad sam Linu video bilo je prošle godine negde u martu..
Djovani je pokušao da pobegne i onda su ga ustrelili. Ni na sahranu nisu hteli da mi dozvole da odem, u njihovom prisustvu. Hermana nisu pronašli, a znao sam da je raspisana poternica za njim i da ga traže u svim državama. Znao sam svaki njegov korak, a nakon mog hapšenja, samo sam o tome ćutao. Silne batine sam pretrpeo, dobio visoku kaznu i sad čamim u ćeliji. Sve zbog proklete ,,moći“!

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Tijana Milojević
Tijana Milojević
Rođena sam u Kragujevcu 1995. godine. Od ranog detinjstva me je svašta nešto interesovalo, jedino sam se pisanju uvek vraćala. Sigurna u sebe. Svoja na svom. Osobine koje me najviše krase su emotivnost i kreativnost. U svakoj sitnici vidim nešto kreativno i svaki predmet poželim da oživim. Moj moto je: Živi danas kao da je poslednji dan i uvek daj sve od sebe!