fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Nismo smeli

Večeri jedne mi smo se sreli,
A nismo smeli, a nismo smeli.

Veče je bila zvezdane boje
Kao nas dvoje, kao nas dvoje.

I čim su ptice u san umakle,
Usne su se nežno dotakle.

Drhtaj nas je u veče tiho,
Kao ljuljaška zanjiho, zanjiho.

I odneo u priču nestvarnu, letnju,
Sve naše snove i našu strepnju.

A onda svukao u tamnom hladu,
Mene grešnoga i tebe mladu.

Svu noć se besramlje s tela spuštalo
Na lićće što je šuštalo, šuštalo.

I što me tvojom strašću opilo
Jutrom se s bojom nebnom stopilo.

A između pritki mladog lešnika,
Ostaše zauvek tragovi grešnika.

Večeri jedne mi smo se sreli,
A nismo smeli, a nismo smeli.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.