fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Zavičajna pesma

Samo malo nam treba
Da budemo slični deci.
Pod kapom plavog neba,
Gde su nas rađali preci.

Kreni poljima plodnim
Gde bršljen vence plete
Vrati se stazama rodnim
I budi ponovo dete.

Zavičaj uvek te traži
Tamo gde sreću kosiš.
Pesmom mu lepom kaži
Da ga u srcu nosiš.

Samo kaplja nam treba
Kad duša vode čeka.
Pod kapom plavog neba
Tvoja žubori reka.

Pođi šumama gustim
Gde ptice oduvek lete.
Vrati se kućama pustim
I budi ponovo dete.

Zavičaj uvek te traži
Tamo gde sreću kosiš.
Pesmom mu lepom kaži
Da ga u srcu nosiš.

Zavičaj snagu ti daje
Da se nikog ne bojiš.
U srcu tvome traje
Sve dok i ti postojiš.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.