Nesanica
Svilene mušice ljube prozore
Šljunak odbija korake
Jedan pas lancem reže noć
Buba vrišti u tami
Trepću uglovi sobe
Dobro upakovane rane
Cvile po budžacima nesvijesti
Ovaj brod nema imena
Kosa mi cvjeta prazninom
Rukom mjesečara spuštam kapke
Kroz misli tutnje srebrni vozovi
Koliko umora u tegli nesanice
Stranac
Upravo sad me traži jedan čovjek
Uz jezu sumornog zimskog dana
čitao je stihove uz popodnevnu kafu
Zatim je dugo i tiho plakao
onako sam kakav je uvijek bio
Tada je odlučio da mi kaže
riječ dvije o pletenju uspomena
o jednoj zaleđenoj ribi i znaku na prozoru
Od tada ga često osjećam u blizini
Promakne među prolaznicima
Noću telefon kratko zazvoni
U izlozima se njegov odraz osmjehuje
Znamo se prilično dobro za ljude
koji se nikada neće sresti
Bezimena
Možda sam bila bezimena
kad sam zadnji put letjela ovuda
Sjećam se prvih koraka u vrtovima
Ja sam rupa kroz koju propadam
Ja prizivam i razgonim strah
Žilice u očima modra šuma
u koju sam tajno upletena
Vlasi trave vezuju trepavice
bijela haljina ostaje zakopana
Klupko plamene kose
u mojoj šaci zemlja je riđa
kao pjege po obrazima
U tu sam zemlju sakrila sebe
i pepeo zvijezda od papira
Ja sam putnik bez korijenja
Strijelac bez cilja
Moja stopala vole šapat zemlje
Moje noge upijaju tajne svijeta
Dolazim i odlazim i ne pitam nikoga
Samo sam plima i oseka
pustinja divlja i vrela
