fbpx
spot_img

Zoran Škiljević: U svom svetu

Nije da se hvalim, ali to je istina. Za mene kažu da sam oličenje razboritosti, uzdržanosti i tolerancije, budući da pobesnim u proseku jednom dnevno. Što je, priznaćete, ne mali uspeh za svakoga ko koristi usluge GSP-a u jutarnjem špicu. I, dakako, nisam jedini koji se maklja sa sugrađanima dok žuri na posao, ima tome bogme više od dvadeset godina. Nema te borilačke veštine koju u međuvremenu nisam savladao. Naročito kako da koristim kolena i laktove pri ulasku i izlasku iz vozila.

Nekad bi to lomatanje do posla prošlo onako rutinski, bez mnogo muke, uz gunđanje, nekoliko psovki i tek poneki preteći pogled. A nekad, kao danas recimo, mogao bi se o tome napisati čitav roman.

Tmurno aprilsko jutro, mirisalo je na kišu. Kao i obično, tačno u sedam i pedeset pet bio sam na stanici kod Arhitektonske škole. Propustio krcate dvadesetjedinicu i dvadesetdvojku, i ušao tek u treći po redu trolejbus. Progurao se nekako do platforme kod srednjih vrata, kod uređaja za očitavanje kartica, i tu bacio sidro. Gužva je bila uobičajena, vazduh opor i kiselkast; otežao od prekomerne upotrebe parfema, belog luka, duvana, piva, i ko zna čega sve još.

Najednom, neko se svom težinom naslonio na mene. Sigurno neki vašljivi pijanac, pomislio sam. Nije mi padalo na pamet da ga nosim na leđima, krenem unazad i odgurnem ga ramenom. Okrenem se potom, pogledam: ne, nije bio pijanac – mladić od nekih dvadesetak godina, pristojnog izgleda. Iz ruku mu je zjapio mobilni sa ekranom velikim kao bukvar, u ušima slušalice, ranac na leđima. Pošto su mu ruke bile zauzete, nije ni mogao da se drži za šipku kao sav ostali svet, već se klatio levo-desno kao rekvizit u marionetskom pozorištu i svako malo bubnuo bi nekog laktom ili ramenom, ili bi mu se prilepio za leđa kao meni maločas. Pitao sam se zašto to radi. Šta nije u redu s tim momkom? Do stanice kod Crvenog krsta bubnuo me je triput, pravo u rebra, a dvaput me je samo ovlaš gurnuo ramenom. Ali, pošto sam ja bio pripravan na sve – (I što bi me se, na kraju krajeva, ticali njegovi razlozi?) – uzvratio sam mu u svakoj oštroj krivini, sevnuo bi lakat i molim lepo. Dao bog naše ulice su takve kao da ih je pijan crtao, a nisu ni moji laktovi za bacanje.

Psovali smo ga i vraćali mu milo za drago kako je ko znao i umeo. A on bi nam samo udelio pokoji pogled marke Odjebite i nastavio bi da igra igricu na mobilnom lelujajući negde u svom svetu kao da je na nebesima, a ne u trolejbusu broj 29, koji spaja naselje Medaković tri i Studentski Trg, i upravo skreće pored Gradić Pejtona i spušta se dole ka Slaviji.

Drogirant! primetila je starija gospođa sa beretkom miš boje na majušnoj glavi, i nekoliko njih bogme dadoše joj za pravo, ponavljajući za njom: – Drogirant! – Drogirant! Kao da samo drogiranti imaju tako atipično ponašanje. A mi koji nismo drogiranti, mi smo kao neka gospoda, sve sam svetac do sveca, na ranu da nas priviješ.

Sećam se, koješta su tako govorili i za mene kad sam bio njegovih godina, pa i to da sam drogirant. Imao sam još dužu kosu od njega, to je onda bilo moderno. Nigde nisam išao bez vokmena, sluške su mi bile nešto kao znak raspoznavanja, i cupkao sam u ritmu muzike koju najviše volim, i gde je tome mesto i gde nije. Naročito tamo gde nije. Da sam sad njegovih godina i ja bih bio u svom svetu i bilo bi me briga da li sam nekoga munuo laktom u rebra, ili sam mu stao na prste i oćopavio ga sa svojih stotinu i kusur kila.

Bog sveti zna šta sam sve radio u njegovim godinama, kad je ovakva gužva u jutarnjem špicu. Tada nije bilo mobilnih telefona. Može biti da sam igrao tetris i isto kao i on klatio se tamo-amo i mlatio koga stignem. I, da, uživao isto ovako kao on.

Rekao bih da mu to sa igricom baš dobro ide. Osmeh na licu, fokusiran pogled, čelo orošeno znojem; izgledalo je da se neće predati olako i baciti koplje u trnje dok ne pokaže sve što zna. Premda mu je svako malo neko pominjao oca, majku, ili sestru. A on bi samo uzvratio onim svojim: Odjebite!, i nastavio bi da bocka prstima po tastaturi telefona. I ja bih mu najradije pominjao sestru, ali to ne priliči osobi mojih godina, pa sam se okomio na ujne i tetke, i kad se psuje mora da se poštuje neki red. Ako sam lajav ne znači da sam i nevaspitan.

Prošli smo Slaviju i kad stigosmo do „Beograđanke“, nastao je opšti metež. Sudar dve zaraćene strane, onih što su pohitali da uđu i nas koji smo hteli napolje, bio je silovit i nije prošao bez modrica u predelu rebara i nagnječenih stopala. Rutinski sam izveo dva rvačka zahvata pa sam se nekako iskobeljao iz gužve bez težih posledica. A taj genije se sapleo na poslednjem stepeniku, ako ga već neko nije gurnuo, ili mu podmetnuo nogu, što ja u onom krkljancu nisam primetio. Zaplivao je kroz vazduh i strmoglavio na pločnik sa sve onim slušalicama u ušima i mobilnim.

– Ako, tako mu i treba!.. Ima Boga!… – orilo se sa svih strana.

Prišao sam da vidim šta se dešava, možda mu je potrebna pomoć. Nije, na svu sreću. Pridigao se kao da mu nije ništa i u očima mu je pisalo da je pobedio, a umalo mu ta igrica na mobilnom nije glave došla. Onda se ponovo prosuo na pločnik i ispružio koliko je dug, a mobilni mu je ispao iz ruku, udario o tlo i odskočio do mojih nogu.

Zalepio sam pogled za ekran telefona i uhvatio se za glavu.

O, ne! Bio sam u krivu: tip nije igrao nikakvu igricu! Kuckao je nešto u beležnicu telefona, zapravo pisao je nešto, rekao bih ozbiljno, možda nešto kao priču. Da, pisao je priču!

A on, ponovo se pridigao, namignuo mi i pokupio svoju dragocenu stvarčicu.

Pokazao sam rukom na njega i povikao: – Ljudi, sad bi bio red da mu se izvinimo! Nije igrao igricu na mobilnom, pisao je priču!

Ali, svi su se već bili razišli pa sam ućutao.

Nije mi bilo pravo, otišli su ne saznavši istinu. A hteo sam da im kažem kako je stvarmo glupo što smo mu onako pominjali familiju (nije da se pravdam, ali ja sam se bar držao ženske linije). Zar je to neka velika muka, dobiti poneku modricu u slavu pisane reči? Da ne kažem u slavu umetnosti?

Tek onda sam primetio da je otišao i on.

Idem onda i ja, rekao sam sebi. Zakasniću na posao.

 

Zoran Škiljević
Zoran Škiljević
Pisac sa predoumišljajem. Voleo bi da piše bajke, ali ne ume. Zato gomila kratke priče, romane i novele kao sumanut. Kao svojevrstan vid otpora narastajućoj stihiji ništavila.