Ne mogu poreći
samom sa sobom se boreći
čovjeku iz tabana,
zna krv poteći.
Od bjesnila i pomama,
ne sviću samo crvene minute.
Kao i da često sam sebe ne prepoznaje,
bez obzira što zlatnim mislima okovan je.
Vjetar širi mu ruke, potmulo cvili.
Nije sve do mora ravno,
koraci u životu u kadifu i svili.
I ko zna kakav bi još bio?
U divljim naletima po brisanom prostoru
da ne nasrće novo jutro
što iznova obasipa sanjalačke draži:
Sve je prolazno!
Brzo će i žute.
(2015)
