Brojčanik zastalog sata
arhaično je dostigao-
trogodišnji opus usahnuća.
Taj je kontroverzan pojam
ravan nehajnom pucnju
otvorenih šarenica.
Tada su ti oči
izbočene duplje,
punktirane vrućicom
preboljene sušice.
Onda samo kuneš gospele
i pjevušiš obrnute misale,
želeći da ti okrivljenik prestane
nanositi psihofizičke brazgotine.
Dakako,
neslavno je biti promatran
kao bezvrijedan objekt,
odloženi kamenčić
arhitektonskih ruševina.
Oborio me
obrnutom katarzom
bez ijednog ispaljenog metka,
a breme koje me slama-
taloži se stoljećima.
Polagano se raslojava
etapa matirane kraljice smrti,
poput pčelinjeg saća
nečistog meda.
Provlačim hipotezu
kroz žbunj nesuglasica.
Nazirem li
boljitak stagnacija?
Otkazali su mi okusni pupoljci,
raspojasani kao čvorovi
zašivenih porezotina.
Ruši se kapitel
atrofičnih retrospektiva
te bivam imigrantom
u vlastitom tijelu besmisla.
Obrambeni mehanizam
prečesto drobi
suhonjave nadlaktice,
podsjećajući na
velebne pothvate
korintskih srastanja;
u iskrivljenu kralježnicu
zlobnih manifestacija.
U krajnjoj se liniji
repertoar uvelike mijenja
i ja zauzimam naličje-
pogibelji nevrijedne življenja.
Rekao je-
razgovaraš
s mrtvim čovjekom.
On me preuzima
za sva vremena.
