Natalija – Džibrić Admir
Natalija,
godine mi prolaze,
a ja bi ipak bio bjegunac s plavog svoda.
Ovdje svaki dan rominja kiša, kao i nad Olovom,
a i sama si vidjela šta je Bosna.
Iako oko nas crveni oblak i dalje kockice slaže, nudi nebeske korake,
suncem sa istoka opet ogrni lijevu stranu tijela,
rukama, nanizanim đerdanima oko vrata iskonski i pohotom,
k’o humka nad mezarom pokri, gdje rosa zemljane ljubavi mije.
Utišaj samrtni poklik sopstvene nemoći civilizacije.
Zaslijepi.
Svijet u bojama tvojim vedrinu ima.
Oživi, povedi u sjaj bez zamračenja.
Zamka s više nepoznatih brojki prijeti,
mogla bi srušiti naš čitav mali svijet.
Natalija,
i sama mrzila si note paklenih kapi kiša,
crnih oblaka i munja što bi tutnjale,
znala, kad nedostižni aprilski vjetrovi duvaju
ne nagovještavaju ništa dobro,
ne uzmiču se pred mrtvim zorama,
kao i da boljelo bi dok bi čekala
da klizne naš srećni krik niz zelena polja,
gdje bi prsnuli u smijeh, gdje otrov nas naše jednoličnosti truje,
blizinom našom jedino vrišti mir.
I bijela i crna bunila istovremeno klikću,
po nedogledu mogu dominirati misli.
I upitni ne bismo samo bili Mi’?
Nemoćne snježne oluje sunčanim dodirima otjeraj,
sladostrašćem srca da gorimo, ne pitajući se i ne brinući kad će stati slatko ludilo.
Natalija,
ne muči moj svijet, iznutricu izjeda.
U Bosni ti je ljepše, a meni daleko je Moskva.
(2014)
