Nastupilo je nekoliko minuta tišine. Oči uprte u pod odavale su nekakvu nesigurnost u sebe, u nas. Nisam imala potrebu prekinuti taj začarani krug šutnje, jer bih time samo pogoršala ionako nestabilnu situaciju. Ipak, počela sam nervozno lupkati podužim noktima po staklenom stolu, ne bih li nakratko usmjerila pozornost na sebe. Konačno su nam se susreli pogledi. Znala sam što slijedi. Zastala sam na sekundu, kako bih detektirala ono što mi nema snage izreći u lice. Bilo je suviše jasno- više ne postojimo. Oduvijek sam nastojala verbalizirati svoje sumnje, ali ponekad izrazi postanu preslabi, nedovoljno konkretni, jednostavno izgube svrhu. Naposljetku, baš kao i mi, odnosno, barem ono što smo bili. Da smo nastavili predbacivati krivicu i zamjeranja jedno drugome, prosipati teške riječi, navoditi gorke optužbe, slomili bismo ono neuništivo dobro koje nas je nagonilo na borbu. Zato je najbolje otići čiste savjesti i neokaljanog obraza, barem u mojem slučaju. Što znači samo jedno- okrenuti se i otići bez zbogom.
