dan je bio vruć i nemoguć..
titrao je vazduh kao bjelanca
iscijeđena u čaši,
a sunce je sezalo do kamenca
sakrivenog u žučnoj kesi…
danas sam brutalna i nadolaze
mi samo riječi grke;
zaokret u mjestu, naprijed, nazad,
uludo započete trke…
i ko reče: smor, prosta, ledena…
njemu češe leđa takva
svakodnevno u mječ zabodena…
a, mene, ljudi, prepustite meni,
ja znam kako da se uništim;
za ono što bi vi naoštreni
ja činim papirom brusnim…
a, sunce peče i cijedi nas
kao krpenu lutku;
još koji sat do noćnoga svoda,
da se svak’ nađe u svom kutku…
