Želim ti odavno nešto reći..
Čekam pogodan trenutak,
zgodnu priliku.
Treba mi vreme,
jer rečenica može postati pesma,
pesma priča,priča beseda,
beseda monolog.
Treba mi atmosfera.
Najbolje u sumrak,
kao prigušeno svetlo
na pozornici...
Rekla je: „Čekaj me, vratiću se.“
Rekla je: „Zvaću te svakog dana.“
Rekla je: „Misliću na tebe.“
Rekla je: „Nedostajaćeš mi svakog dana.“
Njegove crne oči bile su...
Bože...
raduj se...
rekoše mi
andjeli neba
pokaj se..
cvetom što ti treba
da u vodi procveta...
nadaj se...razumu...
treba mi samo malo
hrabrosti i istine...
molim te Andjele...
spusti se sa neba
i povedi me...
Nikada među nama nije bilo ničega
Samo slutnja da će nešto možda da se desi
Nekad
Osećali smo poštovanje, privlačnost
Ali nismo prelazili granicu
Sviđala mi se, znala je...
Bezdušne zvijeri po zemlji hode,
korak im bazdi na smrdljive stope.
Iz usta njihovih izvire otrov,
te zemlju tvoju sa njime škrope.
Dokle ćeš stajati čovječe brate?
Zar ćeš...
U pogledu ti pijavice
I sunce je istočno
Hajde, dodirni me
Mukom tih usana stisnutih
Da izgrizem ti iz grla
Kiselog nara svilom zrna omotana
I smokvama se nasladim
Raspuklim, prezrelim
U...
Još uvek po meni
stopalom zastaješ,
u senku koraka
vodiš daleko...
U jedan dan
u šareno leto
U sobu posutu
zvezdanom prašinom.
I baš tada
reči besa prosute,
od njihovog sudaranja,
pogled moj je umirao.
Veseo...
Jedno dete malo
do reke je došlo
kraj obale stalo
gorke suze lijuć
reku proklinjalo.
„Oj ti reko
brza vodo
majku si mi
ti odnela.
meni majka
moja treba
više nego
jesti hleba“
Ali reka
brzog toka
odgovori
u tren...
Toliko smrt u meni živi
da mirišem na tamjan,
tamo sam gde pokoj
u tišini peva, mislima
slepljenim za samoću...
Ja nisam pesnik,
ja sam prepev očajanja
sručen na zemlju
jednog martovskog...
Zaustaviti divlje konje u
Izgubljenim snovima
Zaplivati nedohvatnim nebom
Na lastinim leđima
Ispustiti leptire
iz slijepljenih usana
u trenu pozdravljanja
sa suncem na
jednom od odmarališta
saznanja nemoći –
kad bih mogao!