Snovi prošli mirišu
U blesku oka dišu
Srce žare dani
S tobom zaneseni
Sedim na obali sećanja
Moja duša te sanja
Niže blesak naših dana
U pučinu zagledana
Pod mojim kapcima - Džibrić Admir
Tu,
pod mojim kapcima
izvire rijeka.
Klizi žeđ.
Neutoljiva.
I neugasiva.
A kako i ne bi?
Svjetlucanje tvojih bedara mame ruke,
božanstveno bi plutale,
srebrnu svjetlost da dotaknu...
Dok sam
Dok sam iskreno
pjevao,
sanjao ,
u nebo gledao,
obalom svojom hodio -
neko mi je
bezobzirno i kradom
iz grudi iščupao pticu.
I boli praznina
kao ćutnja
ili nekazana riječ
i jutro zaludno...
Hoće li stihovi
nadživeti vekove?
Meni je svejedno!
Trava na mom grobu
rašće isto uz
glas noćnog vetra,
kao i uz zvuke pesme.
Žudnja za slavom?
Prah spašen od ruševine!
Kretanje je zakon...
umotal bih te u trajanje
šuškavi celofan da me budi
kad malaksam od ljeta
od svijetla
od ljudi
umotala sam te u pjesmu
stihom obrubila usne
povukla dodir do očiju
bore tvoje...
Ohrabrio se..
Spustio je nežno
ruku, prstima mrsio
kosu, onako spontano u
tišini...
Taj ples... Ta igra prstiju
u kosi činila je prijatnu
lepotu, obuzimajući
duše dve...
Nije se opirala, vreme kao
da je...
Ja, Dvorska Luda,
ispovedam osmehom
sve svoje grehe
učinjene mišlju, delom
i propustom.
Nemam nameru
da se klanjam nikom,
a još manje priklanjam.
Želim da ostanem,
ono što i jesam,
san koji se raduje...
