O, kakvi se ovo bude moji svjetovi!
Na svakom ćošku vrijebaju, pohota, grijehovi.
A zorom bi da kukuriču crveni pijetlovi,
livadama promaljuju glavu iz trave, mirišu cvjetovi.
Zar od žitka klasje ne uzrije u dolini ljubavi?
I neki novi rađati bi se morali.
Il’ samo mene su na ovoj kugli spopali šejtani,
mozak mrcvare kao i sve nemani.
Ne mogu više, a da ne upitam sebe
dok svi probisvijeti cerekaju se, s zadovoljstvom prijete:
„Zašto baš, zašto izabraše od svih baš mene,
zašto krv piju, jure, šibaju me vjetrometine?“
Otvorite oči i do vas da ne dopru glasovi
uz jutarnju kahvu prvi se kovitlaju strahovi,
prtinu što zameću, i od njih kopne snjegovi,
a srce i duša jauču k’o samotni brijegovi.
Nije li ovo razlog drugim putem da se krene?
U borbu da se ide, a mislim da je vrijeme.
Nije li ovo čemu oči oduvijek streme?
Primjećujem – postajem svjestan,
svjestan trenutne svoje nemoći, za promjene.
(2014)
