RIKATIJEVA DIFERENCIJALA
Ja sam bio njen prvi izvod,
a izvodili su je drugi.
I integral njen sam bio
trostruki
što računa krive.
Ipak, bijah najgori student
u staroj i dobroj Jugi,
jer put do nje bješe trnovit
k`o Popajev do Olive.
Htjedoh da budem
njena maksimala
i njena asimptota.
Njen drugi korijen iz prostog broja
što se vadi „odfrlje“.
Ne baš do beskonačnosti,
samo do kraja života.
I da je šmekerski pijem iz kupe,
prepune probrane brlje.
Znam –
za sve je kriv Rikati
i njegova diferencijala.
Za nju ga tada uspješno riješih,
ali tek pedesetak posto.
To je taman bilo dovoljno…
dovoljno da bi pala.
Zatim je lako našla rješenje –
ono trivijalno
i prosto.
Njena je ljubav preko noći
postala opadajuća,
a moja me dovede do tog
da umalo ne siđoh s uma.
Reče mi pod uglom
od „pi“ pola:
Daleko ti lijepa kuća,
odoh da nađem funkciju
sa više maksimuma.
Tako postadoh „nul tačkica“
koja se nikad ne piše.
I postadoh odsječak kruga,
što kružnu putanju krnji.
Zalud što sada Rikatija
poznajem i kako diše
kad u njenom
moždanom računaru
ne mogu biti crnji.
Sretoh je nedavno,
posebno zbrkan,
dok se u svili
vraćala s Balija.
Još nekako diferencijalna
i spremna da se integrali.
U očima joj bješe Rikati,
pod rukom –
krkan, rmpajlija.
Samo mi namignu krišom
i šapnu:
„Gudbaj,
moj bivši mali“.
