fbpx
spot_img

Slađana Cvjetković: Naše strasti

Čini mi se da se na ovim našim prostorima podrazumijeva da kada uđeš u neke “ozbiljnije“ godine da treba da si posvećen porodici, poslu i da se otprillike tu negdje i završavaju sva tvoja “poželjna“ interesovanja. Bavljenje nekim drugim aktivnostima već ulazi u domen neuobičajenog, još ako pokažeš strast u bavljenju tom aktivnošću tada već ulaziš u grupu “onih pomalo čudnih“. I onda, em što te gledaju sa podozrijevanjem, em se nekako nađeš u situaciji da objašnjavaš ljudima zašto se time baviš i zašto to voliš. Kao da se pravdaš za ono što radiš, za ono što voliš. Svo to radoznalo raspitivanje ponekad zna biti simpatično, ali ponekad prelazi  granicu  i zadire u domen privatnog. Još kada nakon toga krenu dobronamjerni savjeti ili kritički osvrt na ono što radiš uz otpisivanje vrijednosti svemu tome ili što bi rekli narodski omalovažavanje sa jasnom porukom da je to što radiš bez veze i “zamlaćivanje“, naše lične granice su dobro prekoračene iako toga ponekad nismo svjesni. Reakcije na ovo narušavanje ličnih granica su različite i zavise od našeg sistema vrijednosti tj. koliko smatramo da je u redu da nam se neko upliće u život, stava prema toj osobi i sl.. Neko će da se naljuti, neko će da se povuče, neko će da se brani, opravdava, a neko se neće pretjerano obazirati.

Imamo pravo na svoje izbore, imamo pravo na svoje strasti. To što smo u “nekim godinama“ ne znači da treba da izgubimo interesovanja “van uobičajenih i očekivanih“. Ta strast prema toj aktivnosti nam daje vrijeme za sebe, vrijeme kada smo mi – mi, daje boju životu, puni nam baterije, daje smisao, čini da se bolje osjećamo u svojoj koži. A kada se tako osjećamo onda smo i bolji supružnik, roditelj, prijatelj, radni kolega …To što drugi ne razumiju, imaju pravo da ne razumiju, imaju pravo da pitaju, da daju mišljenje i to je to.

Međutim, činjenica je da uporno davanje savjeta, a da ih pri tome ne tražimo, jeste narušavanje naših ličnih granica i ulaženje u naš intimni prostor. Komentarisanje sa omalovažavanjem, etiketiranje naše aktivnosti jeste  poruka da “sa nama nešto nije u redu“, otpisivanje naše vrijednosti. I u redu je da nam smeta. U redu je da to kažemo. Mi smo ti koji, na kraju krajeva, odlučuju o sebi i svojim aktivnostima, “naš život je naša briga“ i nismo dužni nikome da se pravdamo za ono što radimo. Opravdavajući ono što volimo da radimo,  kao da se pravdamo za ono šta jesmo. U redu je da saslušamo, da odgovarimo na pitanja ali ne i da se pravdamo, mada često skliznemo u to, pokušavajući da objasnimo, pojasnimo.

I zato uživajmo u svojim aktivnostima i “strasti“ koja nas vodi jer ta strast čini nas živim, čini onim što jesmo. A ko razumije, shvatiće, a ko ne razumije … ne razumije.

“Strast razumije strast“, a tamo gdje je nema potrebno je vrijeme da bi se probudila, a samim tim i razumjela ….

 

Prethodni tekstMade IN Makedonija
Sledeći tekstDnevna doza aforizma
Slađana Cvjetković
Diplomirani psiholog. Transakcioni analitičar – savjetnik. Trener vještina asertivnosti i emocionalne pismenosti. Rođena u Tuzli, živi i radi u Bijeljini. Slađana, misli dakle postoji, osjeća znači živi. Spaja jedno sa drugim, kako kod sebe tako i kod drugih. Voli trčanje, trči polumaraton i još uvijek si čestita kada stigne na cilj. Vjeruje da ponekad ne znamo šta možemo dok se ne odvažimo i ne krenemo prema tome šta želimo.